Prije nekoliko godina bila sam pozvana da kao članica žirija ocjenjujem kandidate koji su se te godine natjecali na Dori. U žiriju je sjedila i Gabi Novak, te mladi Dino Jelušić. Bila sam istinski sretna što ću upoznati Gabi, jer odrasla sam u domu u kojem je moja mati, kada bi se ona pojavila na ekranu, ostavljala sve što je u tom trenu radila. Voljela je Gabi i na neki se način identificirala s njom. “Vidi kako je lijepa, prava dama!” − obavezno bi rekla. Dama se ne postaje, dama se rađa, rekla mi je Ana Karić, a to pravilo vrijedi i za Gabi Novak. Uskoro smo nakon upoznavanja čavrljale i u pauzi snimanja otišle u garderobu, tamo se opustila, zapalila cigaretu, a ja sam shvatila u čemu je tajna. Njezin je duh istodobno čvrst i vrlo mlad, razgovara s vama na način da vam se učini kako ste se nekad davno upoznali, nije opterećena sobom, ne izigrava divu, nije od onih koji pošto-poto skreću pozornost na sebe. Uz tu neposrednost i ljubaznost, u svakom trenutku ima nivo i dostojanstvo, koji ne proizlaze iz slave niti neupitnog pjevačkog talenta. Bila bi jednako karizmatična da je ravnateljica škole ili službenica u nekom ministarstvu jer je ta karizma rezultat njezine hrabrosti i odlučnosti. Ona je ličnost sama po sebi i bez svjetala reflektora. Nazvala sam sutradan majku i rekla joj da je imala pravo. Kad netko izbliza opravda sliku koju ste o njemu imali, iskustvo je koje se pamti. Book: Da bi se 1936. godine u Berlinu rodila Gabi Novak, prethodno su se trebali upoznati Đuro Novak s Hvara i Elizabeth Reiman iz Berlina. Kako je do toga došlo? To su ti te neviste, ja sam šibenska nevista, a moja mati hvarska. Otac mi je porijeklom Hvaranin, kao i čitava njegova obitelj. Moja je mama odlučila otići sa svojom prijateljicom na ljetovanje, došle su na Hvar i bile oduševljene njegovom ljepotom. U jednoj od šetnji naišle su i na utakmicu vaterpola. Tamo je ugledala mog oca koji je bio vrsni sportaš. Ona se zagledala u njega dok je igrao, a istodobno i otac u nju. I onda, malo po malo... Otac je studirao brodogradnju u Splitu, bio je na zadnjoj godini, a mama se vratila u Berlin, ali veza je opstala, međusobno su se posjećivali, on je odlazio gore, ona dolazila k njemu i tako su odlučili da moj tata zadnje ispite položi u Berlinu, vjenčali su se i brzo sam ja stigla na ovaj svijet.

Book: Rodili ste se u Berlinu te olimpijske godine? Živjeli smo neposredno do Kurfurstendamma, u centru grada su bila sanitetska kola slična Hitnoj pomoći, u kojima si se mogao porađati, jer je bila takva gužva da se iz tog okruga nije moglo uopće izići. Moju majku su uhvatili trudovi i rodila sam se u kući, uz pomoć babice koja je začas došla iz tog auta. Prve četiri godine zajedno smo živjeli u Berlinu, imali jedan predivan stan, sjećam se još uvijek prekrasnog vrta u kojem sam imala prve prijateljice, vozile smo se na triciklima i imale krpene lutke. No ubrzo je započeo Drugi svjetski rat. Roditelji su odlučili vratiti se u Zagreb uz pomoć maminih prijatelja. Udomili smo se tako u Bosanskoj ulici 22, a prvi susjed bio nam je čuveni stolnotenisač Žarko Dolinar. Kada se sve zahuktalo, mama i tata su me prebacili na Hvar, kod djeda i bake, gdje sam krenula u osnovnu školu i tamo ostala do konca Drugog svjetskog rata. Moj je otac krajem rata nastradao. Book: Je li istina da su ga ubili partizani? On je bio jedan od ljudi koji su nastradali velikom zabunom, s nekolicinom ljudi s otoka. Bili su prebačeni na Vis i u jednoj noći 1944. godine pogubljeni. Imam prekrasne uspomene na njega, uvijek se uspijevao provući da me nekako vidi, da dođe na nekoliko dana. S mamom je bilo problema, kako je bila Njemica, nije smjela progovoriti njemački u periodu pred kraj i poslije rata. Ona se nije usudila doći na Hvar. Odlučila je da će po mene doći kad rat završi. Stigla je kombijem koji su joj osigurali prijatelji. Njezin je dolazak bio vrlo dramatičan. Tijekom puta deset dana nije progovorila. Deset dana smo se vozili brodom od Hvara do Rijeke, sve je bilo minirano, pa bismo često pristali u nekom od gradova na obali. Stali smo tako i u Šibeniku, pa u Zadru kao neke izbjeglice, ljudi su nam donosili hranu. Sjećanja na taj put često su mi navrla u vrijeme Domovinskog rata kad su ljudi na sličan način išli iz Dubrovnika. U Rijeci smo mama i ja ušle u vlak i ujutro stigle u Zagreb, u Bosansku 22, u sobu maminih prijatelja. Kad sam se ujutro probudila, vidjela sam prekoputa jednog plavog dečka koji me upitao otkuda sam došla. Odgovorila sam mu, ali budući da nisam dobro govorila hrvatski, nego njemački i forski dijalekt, nije me ništa razumio, a tako ni ostali. Zato mi je mama pronašla profesoricu da me nauči govoriti hrvatski, da bar nekako uspijem završiti osnovnu školu.
Book: Kako ste se odlučili za Školu primijenjenih umjetnosti? Obožavala sam boje, slikanje i crtanje. To je bio sav moj svijet. I glazba, ali sam se opredijelila za Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Prije nego što je počela raditi kao korespondent njemačkog i engleskog jezika, mama je radila na podjeli Unrinih paketa u Sabirnom centru Bosanske ulice, gdje su ti paketi stizali kao pomoć iz Amerike − mlijeko, razna hrana, odjeća itd. Tako je moja mama uzimala neke komade odjeće za mene i počela me uređivati. Živjeli smo stvarno vrlo skromno. Sjećam se da je mama radila i na blagajni Kina Kozara, danas je tamo Histrionski dom. Intervju u cijelosti pročitajte u aktualnom izdanju Storybooka. Fotografije: Dražen Kokorić Make-up Milane Vlaović Sanja Agić Kosa Evelin Snimljeno Hotel Esplanade