Kada na sceni baršunastim glasom prekrivenim koprenom bola progovori: “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost, onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe”, Vesna Tominac Matačić dovede do klimaksa publiku koja u tami grca svoje neprežaljene ljubavi i proživljene čežnje. Muškarcima zaiskri oko, a žene plaču bez imalo srama. U tom je trenu kazalište svedeno na svoju bit, interakciju između onoga što se događa na sceni, kojom dominiraju jedna snažna glumica te osjećajno potpuno razgolićena žena, i publika koja proživljava nešto svoje, iskonsko i nepatvoreno. Vesna Tominac Matačić prešućena je heroina hrvatskog glumišta, velika glumica bez angažmana, ljepotica koja nikad nije osvajala s naslovnica i glas kakav na daskama rijetko možete čuti. Da bi barem djelomice stigla onamo gdje joj je mjesto, morala je upregnuti sve svoje snage, podastrijeti sebe kroz drugu veliku Vesnu te na koncu pozvati upomoć Ivana Lea Lemu, koji je režirao zrelo i minimalistički, te Tatjanu Aćimović, koja je kao producentica dala svoj potpis i pečat ovoj sjajnoj predstavi, poslije koje jedno vrijeme hodate na prstima, dok vam se osjećaji ne slegnu, a korak ne postane lakim.
Book: Voljeti Vesnu Parun i poštovati njenu poeziju je jedno, no doći na ideju da se temeljem njezina života i ostavštine napravi predstava u vlastitoj produkciji, nešto je posve drugo. Prihvatili ste se i rada na dramaturškom predlošku, što je govoreći o Vesni Parun, velika hrabrost. Odakle sve to dolazi?
Iz kreativne potrebe slobodnog umjetnika da se izrazi, iz potrebe glumice da zaigra. Poezija Vesne Parun je veličanstvena, ali pravi okidač za ovaj pothvat bio je njen život, drama njena života koja je u suprotnosti s ljepotom poezije. Željela sam staviti u kontekst taj život s onim što je iznad života - umjetnošću, u ovom slučaju poezijom. Projekt je nastao iz moje fascinacije stvaralačkim procesom umjetnika na temelju vlastita života koji u osnovi proizlazi iz univerzalne ljudske potrebe za stvaranjem, naposljetku iz fascinacije životom kao takvim, a u kojem se ogleda i moj osobni život, pa i vlastiti stvaralački proces. Sve je to, dakle, dio magičnog kruga. Osjećala sam se pozvanom čitajući njezine autobiografske zapise koji su vapili za pažnjom. Znala sam da se on piše, taj moj dnevnik i da ću ga moći jednom zapanjena čitati ili možda slušati.”
Ljudi koji nisu gledali predstavu, često imaju predodžbu da je riječ o nekoj vrsti recitala, o poetskoj monodrami u kojoj se slavi ljepota poezije pjesnikinje nesretnog ljubavnog života. No to je samo vrh ledenoga brijega. Ovo je, prije svega, drama jednog života s kojom se može identificirati svaka osoba.
Book: Koliko ste dugo proučavali lik i djelo, a koliko radili na tekstu predstave i jeste li odmah imali na umu Ivana Lea Lemu i Tatjanu Aćimović kao najvažnije suradnike?
Kad sam odlučila da ću raditi predstavu iz tog materijala, Vesna je još bila živa i bio je aktualan njezin autobiografski i jedini roman,“Noć za pakost”, koji je ona podnaslovila “Moj život u četrdeset vreća”. U tom romanu kroz jednu od pripovjednih linija, kao svojevrsna digresija, otkrivaju se i neki doživljaji iz djetinjstva koji su poslužili kao temelj mojoj dramaturgiji. Jer djetinjstvo uglavnom jest temelj životne dramaturgije. Dotad sam već imala uvid u njezinu poeziju koja me takoreći, kao i mnoge od nas, pratila odmalena. Istraživanje je trajalo godinama što zbog opsežnosti opusa, ali više čestih odustajanja kad bih klonula duhom. Od svih ljudi koje sam poznavala, Lemo i Tatjana kao redatelj i producentica bili su idealni suradnici. Sretna sam što su prihvatili suradnju i nikad im neću prestati zahvaljivati na tome.
Book: Je li vas bilo strah uoči premijere i kako posljedično doživljavate sve ovo što se s predstavom dogodilo u posljednje vrijeme, međunarodne nagrade i priznanja...
Čim su se u projekt uključili Ivan Leo Lemo i Tatjana Aćimović, nije više bilo razloga za sumnju i strah. Oni su mi bili potvrda da sam na dobrom putu. Ali, i da je sve krenulo po zlu, lakše je kad niste sami. Također, i kad krene po dobru, divno je dijeliti tu radost, plodove zajedničkog rada. Od naše premijere do danas imali smo mnogo takvih radosnih trenutaka. Grand prix na međunarodnom festivalu monodrame, pa sve one sjajne kritike u Edinburghu, ali i kod kuće. Međutim, strah je uvijek prisutan kad se prelaze vlastiti ustaljeni okviri. Sad mogu priznati, umrla sam od straha pred odlazak u Edinburgh, ali i tada su uz mene bili Lemo i Tanja.
Book: Hrvatski mediji ostali su poprilično rezervirani prema vama i predstavi sve do Edinburgha, baš kao što je nekoć društvo u cjelini bilo nepravedno i hladno prema Vesni Parun.
Ne znam je li to zbog Vesne Parun čiju sudbinu možda dijelom nasljeđuje ova predstava, ili pak zbog mene same koja sam kao glumica obično bila prisutna negdje na margini. Na toj se točki naše priče možda malkice i dodiruju.
No, to je ujedno pokretačka energija koja vas na koncu i potisne preko granica, i to ne samo geografskih. Vjerujem da je i Vesna Parun osjećala tu skučenost prostora jedne minorne kulture na karti svijeta, ograničene materinskim jezikom, premda je ona većinu svog stvaralačkog vijeka proživjela unutar širih geografskih granica bivše Jugoslavije, ali ju je put naveo i u Bugarsku gdje je također ostavila dubok trag. Naša mala kulturna sredina poslovično ignorira svoje vrijednosti sve dok se ne potvrde u stranome svijetu. Taj vječni osjećaj manje vrijednosti prema Zapadu, uglavnom je neutemeljen. To neprekidno podcjenjivanje vlastitih nacionalnih vrijednosti, već je odavno stereotip.
Cijeli intervju pročitajte u jesenskom izdanju magazina Storybook koji je na svim kioscima.
Fotografije:
Dražen Kokorić 
