#NeštoZbiljaVažno

Sve je počelo s peticijom za vladajuće koju mi je lani u ožujku na potpis poslao moj prijatelj iz djetinjstva Mate Mladina. U sklopu te peticije bio je opis 10 godina duge povijesti neuspješnih zahtjeva i molbi Udruge Brački pupoljci prema vladajućima da konačno omoguće besplatan trajektni prijevoz za otočnu djecu s teškoćama u razvoju. Poprilično me je šokirala i spoznaja da ona nemaju ovo pravo ako, recimo, znamo da je to omogućeno školarcima i studentima s otoka. Dakle, njihovim vršnjacima. Situacija bi se, u krajnju ruku, mogla nazvati apsurdnom i tužnom. 

Nedavno ste osvojili najprestižniju svjetsku PR nagradu Golden World Awards for Excellence Međunarodne udruge za odnose s javnošću (International Public Relations Association – IPRA) za kampanju „Nešto zbilja važno“.
Podsjetimo, u suradnji s vašom agencijom CTA komunikacije Udruga roditelja djece s teškoćama u razvoju Brački pupoljci izborila se prošle godine za izmjenu Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, čime je konačno omogućen besplatan trajektni prijevoz djeci s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka na prijeko potrebne terapije na kopnu.
Što je, prema vašem mišljenju, to „nešto zbilja važno“ u toj pobjedi, što ona zapravo predstavlja?

Rezultat naše kampanje predstavlja, prije svega, ispravak jedne goleme društvene nepravde prema otočnoj djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima. Znate, većina ljudi otoke percipira prije svega kao bezbrižna mjesta za ljetni odmor i kupanje, a često zaboravljaju da ondje život traje i ostatak godine uz velike izazove te bez nekih usluga koje se u drugim dijelovima zemlje smatraju normalnima i uobičajenima.
Jedna malo jača bura zimi vas može lako odcijepiti od kopna, a možda vam je baš u tom trenutku potrebna hitna medicinska pomoć ili nešto slično. Zamislite kako je tek onda živjeti na otoku kao dijete s teškoćama u razvoju.
Nažalost, ondje ne postoje adekvatne zdravstvene institucije u kojima oni mogu pohađati prijeko potrebne terapije. Također, privatni terapeuti poslovično izbjegavaju dolazak na otok jer im se to jednostavno ne isplati. Stoga je ovisnost ovih otočnih obitelji o kopnu još i veća, a trošak koji mjesečno premašuje i 3000 kuna za trajekt jednostavno je već godinama bio neizdrživ. Naime, djeca moraju putovati na kopno u prosjeku i do četiri puta tjedno na terapije, a jedan od njihovih roditelja najčešće ne radi zbog 24-satne brige koja je potrebna. Važno je napomenuti kako je ovo izračun za Brač, troškovi su još i veći ako govorimo o nekim udaljenijim otocima poput Visa ili Lastova.
Bilo je potrebno da vladajući konačno shvate kako je zbog velikih financijskih davanja jednoj od najranjivijih skupina našeg društva ugrožen odlazak na terapije, a time i osnovna ljudska prava.

Vjerujem kako su ova pobjeda i izmjena zakona, kao i nagrada svjetske komunikacijske struke potvrdile da su vrijednosti koje Udruga Brački pupoljci zastupa univerzalno prepoznate te da više nikad nijednom djetetu s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima ne smije biti uskraćena prilika za normalan život. To će zauvijek ostati nešto zbilja važno!

Zanimljivo je i da je kampanja čija je vrijednost prepoznata u cijelom svijetu provedena s budžetom od 0 kuna. Jeste li smatrali da je ona zbog svojih temeljnih vrijednosti za koje se zalaže dovoljno jaka da se zakotrlja poput lavine ili?

U samo nekoliko dana proveli smo razgovore s velikim brojem ljudi o ovoj situaciji. Htjeli smo ih informirati o temi, zatražiti njihovu podršku, kao i ispitati njihovu reakciju. Svi su bili jednako šokirani kao i mi kada su doznali da su otočnoj djeci s teškoćama u razvoju ugroženi odlasci na terapije zbog golemih financijskih opterećenja, a da sve te hrvatske vlade nisu poduzele ništa da to riješe. Njihove reakcije mogle bi se sumirati u jedno pitanje: „Zar to već ne postoji?“
Dakle, shvatili smo kako zahtjev Bračkih pupoljaka ima potencijal da ujedini inače jako heterogeno hrvatsko društvo. Stoga je trebalo povećati svijest javnosti o ovoj temi i na početku smo uporno radili na tome da dobijemo barem poneki članak na portalima. Vjerovali ili ne, nije bilo lako nametnuti ovu priču na medijsku agendu, ali kada smo konačno uspjeli, tema se brzinom munje proširila svagdje. Na kraju su reportaže o ovom zahtjevu u velikom broju bile prisutne kako na portalima, tako i na televiziji, novinama i različitim radijskim postajama. Cijela je Hrvatska tako, direktno od otočnih obitelji djece s teškoćama u razvoju, mogla čuti o svim izazovima s kojima se svakodnevno susreću.

Ključnu ulogu odigrali su kako nacionalni, tako i vodeći dalmatinski lokalni i regionalni portali i tiskovine te radijske postaje. Njihov pristup i redovito praćenje priče o borbi Udruge Brački pupoljci za djecu s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka doprinijeli su tome da prvo u Dalmaciji i primorskom dijelu Hrvatske osvijeste postojanje ove nepravde. Kada su se oni kojima je ovo bilo "najbliže" aktivirali u davanju podrške, puno je lakše bilo privući i ostatak zemlje ovom cilju. Na kraju je količina angažmana i solidarnosti ljudi iz cijele Hrvatske nadmašila sva naša očekivanja i želje.

Uskoro su se preko društvenih mreža uključili i brojni građani koji su izrađivali i objavljivali vlastite fotografije i videe s #nestozbiljavazno te zahtijevali od vladajućih da se konačno donesu izmjene Zakona za djecu s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka. Za kampanju s budžetom od 0 kuna i samim time ovisnu o organskom dosegu njezine poruke,ovo je bilo ključno, kao i potpora slavnih osoba koja se širila internetom. Led su, zajedno s Ginom, probili glumci Nadia Cvitanović, Slavko Sobin i Marko Petrić, voditeljica Katarina Moškatelo, kao i Psihomodo pop, Neno Belan, Vojko V. i Hladno pivo, a za njima su krenuli svi ostali. Golem doprinos u ovoj borbi svojim izvještavanjima i komentarima u medijima dali su i Dora Kršul, Jelena Tešija i Boris Jokić te mnogi drugi novinari i utjecajne medijske ličnosti.

Priča koja se prethodno zanemarivala dulje od 10 godina tako se konačno zakotrljala. Brački pupoljci nisu više bili sami u svojim zahtjevima te ih se više nije moglo ignorirati. Jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je i srpanjski protest u supetarskoj trajektnoj luci kada je blokiran iskrcaj trajekta na 120 sekundi za 120 mjeseci što se Brački pupoljci bore za temeljno ljudsko pravo za svoje članove. Vlada je ubrzo nakon toga posebnim Zaključkom dala besplatan trajektni prijevoz za djecu s teškoćama u razvoju sa svih otoka, a u studenom su jednoglasno u Saboru izglasane i cjelovite izmjene Zakona. Time je ovo pravo konačno zakonski zagarantirano te odlasci otočne djece s teškoćama u razvoju na prijeko potrebne terapije ne ovise više o dobroj volji vlasti ili nekog od brodara.

Intervju u cijelost potražite u raskošnom jesenskom izdanju magazina StoryBOOK!