Ivana Bodrožić jedno je rijetko optimistično stvorenje, s obzirom na teme o kojima piše - njezine su pjesme (jer ona je i pjesnikinja i pripovjedačica i autorica kratkih priča, kao i romanospisateljica, rijetko svestrana osoba) protkane ljubavlju, ali i rastancima, tisućama malih smrti, dok knjiga kratkih priča "100% pamuk" pripovijeda o ženskim sudbinama koje melje svakodnevica naše drage tranzicije ka liberalnom kapitalizmu - ne baš najveselija tema.
A romani? Dio medija često ih proglašava kontroverznima!
S Ivanom sam razgovarala s najvećim guštom pred njezinim omiljenim mjestom - Booksom, gdje i održava tečajeve i radionice poput Raspričavanja i Book cluba, u čemu doista uživa. Povod razgovoru, dosad ste zasigurno već čuli i negdje čitali, a možda i pročitali - jest njezin najnoviji roman "Sinovi, kćeri" (Hermes), čiji doista originalan i vrlo lijep dizajn, moram istaknuti, potpisuje Ivana Pamuković. To je roman za koji odgovorno tvrdim da svakoj iole normalnoj osobi mora natjerati suze na oči - ali ne u negativnom smislu! Unatoč stanjima u kojima se njezina tri glavna lika nalaze - jedna je pripovjedačica djevojka koja je zbog prometne nesreće u stanju zaključanosti, odnosno sindromu zaključane osobe te ne može komunicirati niti se micati, drugi je glavni lik mladić zarobljen u pogrešnom tijelu, a treći djevojčina majka zarobljena u klasičnoj ženskoj sudbini nedavne prošlosti - "Sinovi, kćeri" knjiga je koja pršti ljubavlju! Vrlo je poetično napisana, stoga ćete se nakon prvog čitanja u stilu: što je bilo zatim?, nesumnjivo vratiti na drugo čitanje kako biste uživali u njezinu brutalno dobrom stilu pisanja. Ja svakako jesam.
Njezina prva dva romana - "Hotel Zagorje" (2010.), roman o djevojčici prognanici iz Vukovara, i "Rupa" (2016.) - uzburkala su duhove: prvi je "kritizirao" Zagrepčane, dok su se u drugom pak prepoznali neki Vukovarci, česti "gosti" skandaloznih vijesti, crnih kronika i kaznenih sudova koji su negodovali umjesto da se poklope ušima i šute...
"Sinovi, kćeri" vjerojatno će postati trn u oku izvjesnih udruga i organizacija za očuvanje obitelji, no svima njima najviše će smetati Ivanin pedigre: Hrvatica je, rođena u Vukovaru (1982.), doista je bila prognanica koja je dospjela u Zagorje izgubivši oca u ratu, a ostvarila se i u ulozi majke u kojoj zbilja uživa - uz mnoge druge uloge i poslove kojima promovira kulturu čitanja, uči ljude pisati i potiče na razmišljanje. Drugim riječima, nije nimalo kontroverzna osoba. Zanimalo me stoga kako gleda na taj pridjev...
IB: To si tako dobro primijetila, i sama se ne prestajem čuditi. Već prije izlaska novog romana nekolicina me ljudi pitala hoće li izazvati kontroverze. Od određenog dijela javnosti takve sam reakcije dobila nakon objavljivanja "Hotela Zagorje", ali i "Rupe", jer prognanici bi očito trebali biti mitologizirani domoljubi zahvalni na svemu što im se dogodilo i ništa osim toga ne bi trebali osjećati.
Što se tiče "Rupe", tu sam zaista opisivala slučajeve ljudi koji su osuđeni za ratne zločine i odležali kaznu - a sjede u Saboru, ljude koji su nudili ili primali mito i koji su uhvaćeni u koruptivnim radnjama - i pritom snimljeni!
I onda kad vi napišete roman o tome, usput izmijenivši biografije te uzevši samo građu dostupnu iz medija, dakle javnog prostora, roman se proglasi kontroverznim! A što je s društvom u kojem živimo? Ono valjda nije kontroverzno - možda je onda ono takvo kakvo bi trebalo biti?
Ipak, ovaj roman smatram malo drugačijim zato što je njegova osnovna boja - empatija. Naglasak na empatiji bio je i u prva dva romana, ali u ovom sam baš pokušala pisati tako da ljude koji ga pročitaju potaknem da iz suosjećanja promijene perspektivu gledanja na stvari: perspektivu koja je ograničena na samo njihov način poimanja svijeta, njihovo vlastito iskustvo i naučene reflekse. Cilj mi je bio pokušati jednostavno, kroz tri različite perspektive, opisati iste događaje i svakoga od tri lika - mladu oduzetu ženu, mladića zarobljenog u tijelu koje ne osjeća svojim, majku lomljenu i deformiranu surovim patrijarhalnim odgojem - i zatim pokazati kako nas takav način odgoja, zaključavanja, svođenja na uloge uvjetuje kroz čitav život. Te tri perspektive ulančala sam u jednu priču u nadi da kad čitatelj/ica zatvori tu knjigu, da za nju ili njega počne taj svojevrsni put promišljanja, pokušaj da razumije sva ta tri lika - i majku i kćer i kćerina partnera...
Moj je problem što sam pesimistična, pa mi se prečesto čini da u današnjem svijetu nema previše empatije - da je empatija poput nekog patrljka, slijepog crijeva koje je u mojem slučaju stalno upaljeno... mislim da se u današnjem društvu empatija ne razvija ni u obitelji ni u društvu, a pogotovo ne u školi, stoga sam Ivani morala reći kako mislim da očekuje previše...
IB: Ja ne želim odustati od velikih očekivanja i visokih standarda - jer što više spuštamo ljestvicu, to nam se više društvo srozava i sami sebi sužavamo prostor djelovanja, razmišljanja, imaginacije i svega ostalog. Vjerujem kako postoje ljudi kojima će ova knjiga nešto značiti i koji su sada možda na pola puta između razumijevanja sebe i drugih. Vjerujem da ima priličan broj onih koji nisu potpuno zatvoreni i kod njih je moguće postići da se identificiraju s drugim, s nekim o kome nikada nisu razmišljali - to je recimo publika na koju ciljam uvijek kad pišem jer to pokušavam prvo primijeniti na sebi. Ne želim biti netko tko će docirati čitateljima kako trebaju razmišljati, ali kad osjetim da sam sama sposobna za takvu promjenu, nastojim se potaknuti da je sagledam bolje, više i šire, pa je zatim pokušam i prenijeti na svoje pisanje.
Kada sam krenula istraživati, primjerice, sindrom zaključane osobe u prvom dijelu, pa zatim priče ljudi koji osjećaju nesklad između tijela i rodnog identiteta, a onda i obiteljske priče koje čine treći dio romana, shvatila sam da su to samo mali dijelovi ljudske egzistencije. Postoji toliko toga što nismo u stanju pojmiti niti dotaknuti svojim shvaćanjem, toliko različitih ljudskih stanja i osjećanja. Ako se netko nikada nije susreo s određenim iskustvom ili pojavom, ne možemo od njega očekivati da odmah bude otvoren i pun razumijevanja - stoga kada to širenje obzora prepoznam u sebi, pokušavam ga kroz svoje pisanje posredovati dalje.
Naravno da razumijem taj moment, Ivaninu potrebu za nekom vrstom odgoja čitalačke publike, ali ne mogu si pomoći - možda su to godine? - osjećam da se društvo srozava, no Ivana se tako široko osmjehuje, dan je sunčan i oko nas su neki mladi ljudi koji čitaju pa mi je sve neugodno biti "crnjak"...
Intervju u cjelosti pročitajte u aktualnom izdanju magazina StoryBOOK.
Autor: Rujana Jeger
Fotografije: Dražen Kokorić/StoryBOOK
