Hrabra Zagrepčanka ispričala nam je svoju priču
Izvor: privatna arhiva
Neizvjesnost i izazov. Riječi su to koje najbolje opisuju situaciju u kojoj smo se svi 'preko noći' našli, i koja je naše živote promijenila na, do jučer, nezamisliv način. Iako svi pamtimo neke ljepše i sretnije dane, upravo nas ovo razdoblje uči kako je svaki novi dan prilika da cijenimo 'sitnice' koje smo donedavno uzimali zdravo za gotovo, ali i razdoblje u kojem smo više nego ikad potrebni - jedni drugima. Upravo zato Story je pokrenuo akciju #YourStoryMatters, kojom u vaše domove želimo donijeti dozu optimizma i zajedništva. Sa svojom nam se pričom javila i Zagrepčanka Hedviga Ivana Tandara, koju je, kaže, 'dijagnoza srušila na zemlju'. Inspirativnu priču ove hrabre 29-godišnjakinje donosimo u nastavku, a vas pozivamo da nam se javite sa svojom jer - svaka je priča važna.
Sutra se vraćam u bolnicu.
Ponizila sam se promrmljajući da želim da me se drži za ruku. 'Da mi namjeste lijekove' - imala sam spreman odgovor na jedino površno pitanje, zašto idem.
Ponizila sam se promrmljajući da želim da me se drži za ruku
Zapravo, da je to bilo sve što me se imalo za pitati bila sam i isuviše svjesna. Svačije puno pravo je pitati me onoliko koliko je potrebno odgovora, a ja u bolnicu sutra ne idem s potrebama da išta osim svog zdravlja smatram prioritetom, osvjestila sam se grcajući u nevjerici, bolno zaključivši da su ružičaste naočale mog života omotanog slatkim lažima zauvijek skinute.
Granica je pređena i znali smo to.
Bila sam u hodniku prizemlja na Rebru kad sam čitala natpis 'Neurokirurgija'. S njima se još nisam družila.
Zadnje otpusno pismo nalagalo je njihova testiranja. Neuropsihološka. Korisna. Možda otkriju zašto prije svakog napada prestanem znati pisati. Došlo je to nakon što su mi počeci prijašnjih napada oduzimali mogućnost govora ili pomicanja tijela. Pisca u meni više je plašilo da neću znati koristiti riječi nego vilicu.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkad su mi ustanovili epilepsiju koja mi je preko noći iz korijena uništila život
Prošlo je nekoliko mjeseci otkad su mi ustanovili epilepsiju koja mi je preko noći iz korijena uništila život. Isprazan, samoljubiv i tašt život, no to je bio život koji sam vodila. Koji smo vodili godinama.
A onda me moja nova dijagnoza srušila na zemlju.
Za osobu koja je balansirala između izgleda lutke u skupom kredencu i studiranja na najvišoj razini, takav udarac značio je prekid obje strane. Bol me tjerala da povraćam, a suze dok su mi se grčili mišići sprječavale su da provodim sate nad gradivom, ali i ogledalom.
U snu nije bilo boli, nije bilo nedostajanja. Nitko me nije napustio jer nisam više zadovoljavala nemoguće standarde. One manipulatorske i okrutne
Rijetko kad ti dođe da si prekrasan dok si slab kao grančica. Štapić. I to me koštalo umjetnog života.
Trebala bi, moraš, vrijeme je da, znaš da imaš zakazano, postale su faze koje su mi se udomaćile u riječniku. I mrzila sam ih. Ne mogu se više sjetiti jesam li više htjela da se onesvijestim i da razdiruća bol koju prouzrokuju lezije na mozgu prestane ili da mi daju dovoljno lijekova da spavam. U snu nije bilo boli, nije bilo nedostajanja. Nitko me nije napustio jer nisam više zadovoljavala nemoguće standarde. One manipulatorske i okrutne koji su nestajali kako sam postajala bolesnija. Bilo je tiho.
Ležući privezana za EEG 24 sata dnevno, gutajući knjige dok me lijekovi ne omame, ne mogu reći da se nisam pitala zašto ja, zašto meni. Jesam. Kao i svako stvorenje koje je temeljilo život na lažima, nisam mogla da se ne lomim iznutra.
Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Radit ću u struci. Neću više čekati ničije mrvice ljubavi
Zgažena ja gubila je bitku s onom koja se stvarala, svjesnijom, dubljom, pametnijom. Gledala sam kroz prozor KBC-a i poslala prijavu. Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Radit ću u struci. Neću više čekati ničije mrvice ljubavi. Neću dati da me bolest spriječi da budem osobu kakva zaslužujem biti, naprotiv, iskoristit ću ju kao poticaj sebi, ali i drugima.
Dok sam primala infuziju, koju sam od milja zvala doručak ili popodnevni čaj, osjećala sam da u meni raste inat. Svoju ljubav prema letenju iskoristit ću da odem daleko i nikad se ne vratim fasadi koju sam sofisticirano i podlo bila prisiljena nositi. Pobjeći ću od slike o sebi koja je bila narušena osjećajem nedovoljnosti. Što god radila i koliko god se prilagođavala nisam mogla biti ono što se očekivalo. A sada, to više ni nisam htjela biti.
'Neka ti bude po tvojoj želji' - dobila sam kao odgovor. I bilo je tako.
Epilepsija je došla kao nokaut koji me držao u nesvijesti dovoljno dugo da kad otvorim oči vidim sve boje koje svijet nudi. Od crne do bijele, nijansu po nijansu.
Dobila sam osobu koja me drži dok se otimam pokušavajući udahnuti, a oči mi kolutaju praćene gušenjem. Koja je došla biti sa mnom i koja ne odlazi
Svaki napad znak je da se moje tijelo protivi nečem što se događa i iskreno, protrese me kad god počnem ličiti na prijašnju sebe. Epilepsija me prati kao neželjeni gost kojeg se ne mogu otarasiti i koji iskorištava gostoprimstvo. Čini da padam u trgovačkim centrima, plašim svoju obitelj i prijatelje. Taj strah u njihovim očima ne zaboravlja se. Zato i zbijam pošalice na svoj račun. U šali kažem da zbog napadaja imam ovakve trbušnjake jer nikakav plank ne može zamijeniti grčenje trupa.
Ma, epilepsija je izazov svaki dan. Otkad smo zatvoreni preživjela sam četiri napada. Kažem preživjela jer joj ne dam da mi uništi beskrajnu volju za životom. Jesam, napisala sam u množini. Dobila sam osobu koja me drži dok se otimam pokušavajući udahnuti, a oči mi kolutaju praćene gušenjem. Koja je došla biti sa mnom i koja ne odlazi. Koja me gleda kao da sam sreća njegovog života i kada sam paralizirana, slinava i preklinjem da napad prestane.
Da, bojim se. Neću lagati. No, više se ne bojim osoba oko sebe i odlučnija sam nekog ikada. Da, odbijam biti žrtva ovog stanja.
Ovaj zadnji me sastavio s krevetom i uplašio za budućnost. Da, bojim se. Neću lagati. No, više se ne bojim osoba oko sebe i odlučnija sam nekog ikada. Da, odbijam biti žrtva ovog stanja. Ne, uopće ne znam kad će me pogoditi slijedeći napad. To je kao lutrija samo što su kuglice datumi sljedećeg napada. Smiješno, zar ne? Brojim dane od zadnjeg napada i veselim se kad dođem do nekog dvoznamenkastog broja.
Čim se granice otvore, nastavit ćemo naše lutanje svijetom. On, ja i moja terapija. On, ja i moje pisanje zbog kojeg ga satima ignoriram. Pa se pravdam poljupcima i iskreno sam sretna što nas je korona zatvorila.
Ne postoji lažna i prava ljubav. Jedino ljubav koja je prisutna. Uvijek
Svima kojima zatvorenost teško pada želim da pogledaju one kraj sebe i budu zahvalni na njima, nikad nećete znati koliko ste blagoslovljeni što su s vama. Dok vam ne budu trebali. Učinite da znaju koliko vam znače i dok vam ništa ne treba. Jer ljubav je najljepša kad se iskazuje bez prisile. Ljubav nije moguće moliti da bude prisutna, oni koji vas vole to rade sami od sebe. Ne postoji lažna i prava ljubav. Jedino ljubav koja je prisutna. Uvijek.
A pomalo postajem i pisac. Tekst po tekst. Kažu da dobro pišem, navodno. Prestat ću i davati prostora prošlosti. Kad napišem knjigu. Iz boli se da naučiti, a ja volim učiti.
Jer svatko od nas ima neku svoju priču s kojom se nosi. I to mi je dosta da kažem #YourStoryMatters
Sebe, a ako pomognem, bar malo ijednoj osobi u svom životu, napravila sam dobro. To mi je postala svojevrsna misija. Otvoriti ljudima oči o stanjima o kojima se ne zna puno. I ujediniti nas sve u ovim teškim vremenima, ali i kad sve ovo prestane. Jer svatko od nas ima neku svoju priču s kojom se nosi. I to mi je dosta da kažem #YourStoryMatters.