Mnogi odrasli koji danas teško postavljaju granice, stalno ugađaju drugima i osjećaju gotovo paničan strah od toga da nekoga ne povrijede, zapravo nose teret iz djetinjstva, upozorava klinička psihologinja Samantha Rodman Whiten. Na svom portalu DrPsychMom objasnila je kako stalno izlaganje djece roditeljskim tužnim pričama i osjećaju žrtve može predstavljati oblik emocionalnog zlostavljanja.
Prema njezinim riječima, mnogi roditelji nesvjesno djecu pretvaraju u svoje emocionalne oslonce. Djeca tada odrastaju slušajući priče o tome kako je jedan roditelj povrijedio drugoga, kako su roditelji imali teško djetinjstvo ili kako su cijeli život bili nesretni i razočarani. Takve priče često se ponavljaju iznova, u istom tužnom i rezigniranom tonu.
Psihologinja navodi nekoliko tipičnih primjera:
- roditelj detaljno opisuje kako ga je partner povrijedio ili iznevjerio
- dijete sluša priče o zlostavljanju koje je roditelj proživio u vlastitom djetinjstvu
- roditelj stalno govori o svojim neostvarenim snovima, siromaštvu, problemima s izgledom ili životnim neuspjesima
Posebno su osjetljiva djeca koja prirodno snažno proživljavaju emocije drugih. Ako stalno slušaju takve priče, mogu početi doživljavati svijet kao tužno, nepravedno i nesigurno mjesto.
Dijete počinje osjećati odgovornost za roditelja
Whiten ističe da problem nije u tome da djeca čuju teške životne teme. Naprotiv, smatra da roditelji s djecom mogu razgovarati o gotovo svemu - od politike do vlastitih životnih iskustava, ali način na koji to rade čini veliku razliku.
“Razgovori s djecom trebali bi biti smireni, objektivni i sadržavati neku pouku ili osjećaj nade”, objašnjava psihologinja.
Problem nastaje kada roditelj priče koristi kako bi izazvao sažaljenje i emocionalnu odanost djeteta. Djeca tada osjećaju da moraju “spasiti” roditelja, utješiti ga ili nadoknaditi njegove životne boli. “To je ogroman teret za dijete”, upozorava Whiten.
Dodaje kako su mnogi ljudi koji kasnije biraju pomagačka zanimanja - poput psihologa, medicinskih sestara ili socijalnih radnika - odrasli upravo u obiteljima obilježenima emocionalnim granicama koje nisu bile zdrave. Kao djeca pokušavali su oraspoložiti roditelje, ali bez uspjeha, pa kasnije u životu biraju profesije u kojima napokon mogu pomoći drugima da se osjećaju bolje.
Posljedice mogu ostati i u odrasloj dobi
Djeca koja su odrastala uz stalne roditeljske “priče žrtve” često razviju pojačanu anksioznost, osjećaj krivnje i potrebu da uvijek stavljaju druge ispred sebe. Neka od njih kasnije postanu pretjerano zaštitnički roditelji koji skrivaju svaku negativnu emociju pred svojom djecom kako ona ne bi osjećala stres kakav su sami proživjeli.
No psihologinja upozorava da ni jedan ni drugi ekstrem nisu zdravi.
Ako se netko prepoznaje u takvom obrascu, savjetuje razgovor sa stručnjakom kako bi bolje razumio kako je djetinjstvo utjecalo na njegov pogled na svijet, emocionalne reakcije i roditeljski stil, piše Your Tango.
