Maja je mama devetogodišnjeg dječaka kojem je dijagnosticiran ADHD - poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, a istovremeno i sama ima istu dijagnozu. Iako bi mnogi pomislili da joj to olakšava razumijevanje sina, njena stvarnost je znatno složenija.
Njezino je svakodnevlje isprepleteno strpljenjem, pažljivim planiranjem, roditeljstvom vođenim intuicijom te neprekidnom borbom protiv predrasuda, ali i unutarnjih izazova, pišu Index mame.
Maja kaže da je prve znakove ADHD-a kod sina prepoznala jako rano, još dok je bio beba - bio je izrazito nemiran, teško ga je uspavljivati i često se budio noću. Hodati je počeo već sa deset mjeseci, a njegovo impulzivno ponašanje vidljivo je bilo od samog početka. U vrtiću bi često odlutao iz skupine, ostavljao je stvari gdje bi ih skinuo i zahtijevao stalnu pozornost odraslih.
Prisjećajući se jednog takvog trenutka, Maja kaže:
"S dvije godine se bacio u jezero jer je htio uloviti patke. Nikada se nije uplašio, ni prometa, ni vode. Mi roditelji smo ga morali dodatno upozoravati jer njemu uopće nije bilo jasno gdje je problem."
Unatoč očitim znakovima, okolina, pa čak i odgojiteljice, često nisu prepoznavali ozbiljnost situacije. Dok su drugi govorili da je dijete „pametno i dobro“, Maja je osjećala da se iza takvih riječi krije nešto dublje što traži pažnju i razumijevanje. Objašnjava kako se kod njih često banalizira ponašanje koje nije samo „neposlušno“:
"Nisam htjela reći da je glup i bezobrazan, nego da je neoprezan i impulzivan. To se kod nas jako banalizira."
U razgovoru ističe i razliku između različitih emocionalnih reakcija djece:
"'Meltdown' nastaje zbog problema u području senzorike - kad dijete doživi previše podražaja i ne može se utješiti. 'Tantrum' se događa kada dijete nešto želi i prestaje plakati kad to dobije. Mi smo prolazili i jedno i drugo."
Kada je sin imao šest godina, Maja se obratila Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu kako bi saznala kako formalno pristupiti dijagnozi unutar obrazovnog sustava. Tamo su imali prvo savjetovanje s psihologinjom, koja je posumnjala na ADHD, ali je preporučila da se testiranje odgodi do početka škole. Nakon upisa u prvi razred, stigla je i službena potvrda dijagnoze - a Maja je do tada već imala sve potrebne informacije i kontakte. Prema njezinim riječima:
"Edukacijska rehabilitatorica u školi odmah je vidjela o čemu se radi. To je prvi put da ga je netko ‘pročitao’ u roku pola sata."
Nakon dijagnoze, pokrenula je postupak za individualizirani pristup u školi, no ubrzo je saznala da je potrebna dodatna potvrda logopeda - iako sin nema poteškoće s govorom, takav papir je bio nužan kako bi školskom medicinom dobili pravo na prilagođeni program. Zahvaljujući tim potvrđivanjima, Maja danas radi od kuće pola radnog vremena, što joj omogućava aktivnu ulogu u sinovoj svakodnevici, piše Index.hr.
U njihovom domu dan ima svoj okvir - zadaci poput spremanja knjiga ili učenja rutinski su organizirani, ali naglasak je na fleksibilnosti. Važno je da dijete nauči gradivo, ali i da ima mogućnost biranja najugodnijeg mjesta za učenje, pa ponekad radi kod kuće na krevetu ili na podu. Maja kaže da uči birati bitke koje vrijedi „voditi“, a one koje nisu ključne - pušta da prođu.
Isprobali su razne aktivnosti - od psihodrame i neurofeedbacka do raznih sportova - no najviše su ostali uz ono što sinu najviše odgovara: penjanje i psihodrama. Za Majine je dijete bilo važno imati prihvaćajuću atmosferu i voditelje koji razumiju njegove potrebe.
Što se socijalnih odnosa s vršnjacima tiče, majka priznaje da i dalje postoje izazovi. Sin nije introvertan, ali često ne dijeli iste interese s drugima - primjerice, zajedništvo je pronašao kroz videoigre, iako one mogu imati negativne učinke na njegovo ponašanje. Upravo zato Maja nastoji preusmjeriti njegov fokus da stvara, a ne samo konzumira sadržaje.
Maja se i sama susreće s vlastitim teškoćama: prepoznala je simptome ADHD-a kod sebe još ranije, kada je započinjala prvi uredski posao, osjećajući se „kao da nikada nisam izašla iz puberteta“ zbog problema s koncentracijom i emocijama. Ipak, ta osobna spoznaja joj je pomogla bolje razumjeti sina i postaviti jasne granice unutar obitelji.
Kako bi podržala druge roditelje u sličnim situacijama, pokrenula je Facebook stranicu „ADHD mama“ - mjesto za savjete i podršku, s ciljem poticanja razumijevanja ADHD-a i stvaranja sigurnog prostora za razmjenu iskustava.
Maja otvoreno priznaje da roditeljstvo djeteta s ADHD-om nije lako:
"Najgore je kada vidim da mu je teško, a ne znam kako da mu pomognem. Ali su to djeca koja vas tjeraju da budete bolji. Traže ljubav, testiraju granice, a vi učite s njima. I kada mislite da ne možete - shvatite da možete."
Poručuje i ostalim roditeljima:
"Ne čekajte da vam netko kaže ono što vi već znate. Dijagnoza pomaže djetetu da se upozna, stvara prostor za razumijevanje u školi."
