Mi, ljudi, stalno nekamo prokleto jurimo, žurimo, grabimo, trčimo, galopiramo... Mislimo da stvaramo uvjete za sreću, bojimo se da će nam ona pobjeći, umjesto da stanemo, osvrnemo se oko sebe i uživamo u trenutku, u toj sreći koja je tu, u nama i oko nas. Ona se krije u našim mislima, idejama, postupcima. Ugodna glazba, dobra knjiga, čaša vina, kockica čokolade. Lagan je i pamtljiv taj recept za sreću, a, opet, često sami sebi zakuhamo kašu. Sreća je tu. U malim stvarima. Besplatnim. Širi se, iz topline doma u prirodu. Dalmacija je moja terapija za sreću. More, borovi, cvrčci. Ta lakoća postojanja. Fjaka je neopisiva sreća, kad pustiš mozak i uživaš u sebi, prirodi, suncu i mirisima. Promatraš. Gledaš, upijaš. Prisutan si. Tu si. Često sam bila negdje drugdje ili sam mislila da trebam biti, umjesto da sada uživam. Jednom sam se cijeli dan vozila tramvajem. I promatrala ljude. Kad uživaš u trenutku, iznenadiš se koliko jedan osmijeh može uljepšati dan. I posao me čini sretnom. Gura me naprijed. Ponekad mi preuzme život, ali sretna sam jer radim ono što volim. Sreća je u stvaranju. Nažalost, uz sav trud koji si uložio i pozitivno mislio, sreća ti ponekad okrene leđa, kao što je priroda pokazala svoje zube nesretnim stanovnicima poplavljenih područja. Fascinira me njihova borbenost, snaga, želja da zadrže i sačuvaju svoju sreću i u tim najtežim trenucima u životu. Upoznala sam neke ljude koji su izgubili sve. Nisu se predali. Njima se divim i skidam kapu do poda. Život je takav, koliko god mi planirali i stvarali preduvjete za sreću, nešto ti se nađe na putu, zatekne te nespremnog i vrati te nekoliko koraka unatrag. Naposljetku, ne treba se ni opterećivati srećom, treba u njoj uživati, i zato mi je toliko draga ona Andrićeva: “Toliko je u životu bilo stvari kojih sam se bojao – a nisam trebao. Trebao sam živjeti.”
