Uposljednjem broju storybooka sreli ste me u Brčkom, mom rodnom gradu na rijeci Savi kojoj je, kao malo kojoj rijeci u povijesti, suđeno da ljude, gradove, države i nekoć velika carstva istovremeno i spaja i razdvaja. Tada sam bio “objekt” intervjua koji je sa mnom napravila Jelena Veljača i koji ste, nadam se, pročitali tako da vas ne moram gnjaviti: tko sam, što sam, gdje živim, što radim jer, da budem iskren, pravih odgovora na to nemam. Ili, ako baš inzistirate, uglavnom se skitam i čitam. Ponekad nešto i zapišem. Rezultat toga je, među ostalim, i “Dnevnik jednog nomada” koji ćete, nadam se, čitati te poslije i sami nekamo odskitati. 1. Rođendan, Hitler, Agota Kristof, Let 3 (30. travnja 2014., Ljubljana – Zagreb) Na današnji dan sam se rodio. Prije 42 godine. Na današnji dan ubio se Hitler. Prije 69 godina. Ni jedno, ni drugo mi ne znači ama baš ništa. Rođendane sam odavno prestao slaviti jer od njih imam traume iz djetinjstva. Tada bi mi u posjet dolazili roditelji koje nisam poznavao i djeca iz susjedstva s kojom se nisam igrao. Bili su mi dovoljni psi i mačke. Poslije sam i mačke otkantao jer su me podsjećale na roditelje i djecu iz susjedstva. Dolazile bi i odlazile kad bi im bila volja, a ne kad sam ih trebao. Psi su mi ostajali vjerni, iako bi i oni, na koncu, nestajali iz mog života.

Ali život i nije drugo doli dugi niz gubitaka voljenih osoba, životinja, čak i ­predmeta. Što se tiče Hitlera, pročitao sam nekoliko njegovih biografija i pogledao mnoštvo filmova o Drugom svjetskom ratu. Šteta što ga ne primiše na likovnu akademiju, mislim se, makar i preko veze. Možda povijest umjetnosti time ne bi mnogo dobila, ali bi oko 50 milijuna ljudi preživjelo rat koji je, metaforički i morbidno-sarkastično rečeno, samo uspio performance luđaka navučenog na antisemitizam, nacionalizam i amfetamin. No, tko zna što bi bilo da je bilo... Da nije bilo tog rata, ni moj djed ne bi otišao u partizane i sreo moju baku, ne bi se rodila ni moja mater pa tako, valjda, ni ja. Niti bih danas morao slaviti rođendan. I to dva puta.
Najprije sam ga slavio jučer navečer u Ljubljani s obitelji. Točnije, s majkom moje kćeri, s kćeri i ono malo prijatelja koje sam u dvije godine uspio steći u glavnom gradu Slovenije. Popodne sam pokupio sve što posjedujem u svoju staru zelenu vojničku torbu (odjeća) i mali crni ruksak (laptop, nekoliko knjiga i ispisanih bilježnica) i vlakom otputovao u Zagreb kod prijateljice – sleš – ljubavnice – sleš – djevojke. Ne znam ni sam točno, a ni ona. Tu ću ostati tri dana i napokon dovršiti čitanje trilogije Agote Kristof. U prvoj knjizi, nazvanoj ”Velika bilježnica”, Kristof pripovijeda o blizancima, braći koja se u adolescentskoj dobi zauvijek rastanu. Čitajući drugi dio, ”Dokaz”, ne znaš više jesu li uopće ikad i postojala dvojica ili samo jedan koji je “zabrijao” da je nekad imao brata blizanca. Ljudi se ponekad, u svojoj nemoći da svare surovu stvarnost, spašavaju snagom mašte koja se lako pretvori u opsesivno ­ludilo. U posljednjem dijelu trilogije, ”Treća laž”, čini se da su obje spomenute osobe postojale, ali su živeći godinama odvojeno, svaka u svom univerzumu, u različitim zemljama razdvojenim hladnoratovskom željeznom zavjesom, jednostavno odbijale vjerovati u tu činjenicu. Opet iz istog razloga: nemogućnost prihvaćanja surove stvarnosti. Mogao bih vam još mnogo pričati o ovoj izvanrednoj i potresnoj knjizi. Sad samo želim reći da se nerijetko i sam slično osjećam. Kao da istovremeno živim u različitim svjetovima i nikako da otkrijem koji je od njih “pravi”. Koji je od tih dvojnika stvarni “ja”.
Ponekad se pitam postojim li uopće osim na stranicama vlastitih knjiga. Za tri dana otputovat ću u Oslo. Ne znam bih li to nazvao odlaskom ili povratkom. Za najviše dva tjedna, prijateljica/ljubavnica/djevojka i ja ćemo prekinuti nešto što nije ni počelo. Tako i treba. “Ne trebam te jer imam sve”, pjeva Let 3 na svom prvom albumu. ”Ne trebam te jer nemam ništa”, urlaju dvojnici u meni. Ostatak pročitajte u ljetnom broju Storybooka.