Borna Vujčić počeo je pisati još u srednjoj školi. Ljubav prema pisanju nasljedio je od oca Borislava, pisca i suosnivača kazališta “Ulysses”, i mame Marine, također spisateljice. Student je dramaturgije na zagrebačkoj ADU, a ovo je ljeto njegova drama “Pečat”, koju je posvetio pokojnom ocu, izvedena na sceni kazališta “Ulysses”. Njegov prvi roman “Nužno zlo”, koji se bavi učenicima izmišljene gimnazije, bit će objavljen ove jeseni.
Book: Kad ste počeli pisati?
U šesnaestoj godini. To se dogodilo prilično nenadano – ideja mi je ušla u glavu i nije mi dala mira dok se nije našla na papiru. Prvo konkretno što sam napisao bio je roman koji sam završio u sedamnaestoj i koji ne namjeravam objaviti. Bila je to lijepa ali neobična priča koja se odvijala u srednjem vijeku, zbog čega sam dobio prilično smislen savjet da radije pišem o nečemu što mi je blisko. Kao tadašnji gimnazijalac, okrenuo sam se školi kao mjestu radnje i rezultat tog savjeta objavljujem na jesen u izdavačkoj kući Hena com.
Book: Koliko je na vašu ljubav prema pisanju utjecalo to što su vam roditelji pisci?
Bez njih, gotovo sam siguran, ničega od ovog ne bi bilo, a opet, svoj su utjecaj izvršili na jako nenametljiv način. Nikad me nisu aktivno poticali na bavljenje bilo kojom umjetnošću, već sam do toga došao sam. Ipak, da me sa svime nisu suptilno upoznavali svih tih godina, do tih sklonosti vjerojatno nikad ne bi došlo.
Foto: Story
Book: Kako pišete? Imate li neke posebne pripreme, odlazite li u izolaciju ili pišete lako?
Volimo zamišljati pisce kao samotnjake koji stvaraju u nekoj izoliranoj kolibi, ali danas tu romantičnu sliku mijenjaju dvije stvari ‒ tehnologija, a i prisila. Nismo u vremenu kad “pisati” znači sjesti ispred glomazne pisaće mašine s kojom se ne može nikamo – nedavno sam čuo za neku djevojku, ako se ne varam srednjoškolske dobi, koja objavljuje roman u cijelosti napisan na iPhoneu. Ja nisam išao toliko daleko, ali okolnosti jesu takve, barem u ovoj životnoj fazi, da nije uvijek tako jednostavno i posloženo da postoji točno određeno vrijeme i mjesto za pisanje. Između svih ostalih obaveza koje su svakodnevica i renomiranih pisaca, jer ova struka rijetko kada znači egzistencijalni mir, pisati se mora svugdje i svakako. Tako sam znao odvajati se od zabava u svojem stanu i umjesto s ljudima družiti se s Wordom, grčiti se sa svojih umalo 190 cm između sjedala autobusa za Split, a par odlomaka romana koji izlazi na jesen stigao sam napisati i u tramvaju.
Book: Vaša drama “Pečat“ izvedena je ovog ljeta u Kazalištu “Ulysses” na Brijunima. Kritike su bile dobre. Kako se vama dopala predstava?
Bio sam izuzetno zadovoljan onime što smo napravili. Koliko god govorimo da u kazalištu i umjetnosti općenito ne postoji recept za uspjeh, ta predstava me naučila da nekad stvari mogu biti toliko jednostavne da okupiti talentirane suradnike znači u startu obaviti najveći dio posla.
Foto: Story
Book: Uskoro vam izlazi prvi roman “Nužno zlo”. Budući da ste mladi, imate 22 godine, bojite li se izloženosti onog trenutka kad se vaš roman nađe u rukama čitatelja?
Objaviti knjigu zapravo znači svoja najintimnija zanimanja razotkriti čitavoj javnosti, tako da osjećaj istovremeno plaši i oslobađa. S jedne strane, svjestan sam da ulazim u jedan svijet koji je prilično netolerantan na nedostatak talenta. Koliko to god može biti okrutno prema novim autorima, ipak je pošteno; na kraju krajeva, svi na policama želimo dobre knjige pa se mišljenje javnosti pobrine da se loše negdje putem izgube. Na meni je da se nadam da se neću izgubiti, a pored nade, tu je i trud koji sam uložio i na koji sada računam. Ovu sam knjigu započeo prije pet godina i nikad nije bila spremnija za objavu kao što je sad, iako je sadržajem već odavno završena.
Cijeli intervju pročitajte u aktualnom izdanju magazina Storybook koji je na svim kioscima.
Razgovarala: Livia Čveljo
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
