U posjetu ateljea domaćih umjetnika

Umjetnički ateljei trebali bi biti mjesta intelektualnih i estetskih inovacija u kojima se stvara nešto drukčije, nešto posebno. Leonardo da Vinci je jednom rekao da umjetnikov atelje treba biti malen jer mali prostor disciplinira um, a veliki odvlači pažnju. To je bilo mišljenje velikog renesansnog genija, ali neki su umjetnici iz kasnijih epoha imali drukčiji stav prema svom radnom i stvaralačkom prostoru. Najjednostavnije, atelje možemo opisati kao prostor za rad, kontempliranje gdje nastaju djela o kojima kasnije raspredamo. Naravno, u idealnim uvjetima on bi trebao udovoljavati nekim propozicijama, ali naši su umjetnici sretni ako si mogu priuštiti iole normalan prostor za rad. Jer kao što čovjeku treba stan, tako i umjetniku treba atelje. Zavirimo u svijet domaćih umjetnika koji su nam pokušali približiti svoj posao i demistificirati ga. Neven Bilić (41), kipar Kad uđete u atelje zagrebačkoga kipara i docenta na kiparskom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Nevena Bilića, koji je smješten na rubnom dijelu grada, osjećate kao da ste zakoračili u sasvim neki drugi svijet. Kombinacija kuće i hangara od 200 kvadrata zaista ostavlja bez daha. Prostor koji je uređen poput lofta otvoren je i prepun impresivnih Nevenovih skulptura od poliuretana. Prešavši na ovakav industrijski materijal, Bilić svoje skulpture gradi na računalnim i tehničkim principima suvremene proizvodnje. Konstrukcije koje definiraju prostor često su sastavljene od precizno izrađenih modula koje on spaja u cjelinu. Neven Bilić Ugodna glazba koja svira u pozadini, pšenično pivo s korijandrom iz domaće proizvodnje i kolege kipari Predrag Pavić i Alem Korkut, koji su svratili pozdraviti Nevena, dijelom i zato što se njihovi ateljei nalaze u blizini, prizor je koji nas je dočekao u Bilićevu prostoru za rad. Život umjetnika, iako nimalo lak, zaista može izazvati ljubomoru kod običnih ljudi koji imaju radno vrijeme od devet do pet. Ovaj 41-godišnji umjetnik svoj je atelje, koji okružuje predivna priroda, izgradio prije četiri godine i otad mu je on svakodnevno mjesto za rad. “Svaki umjetnik mora imati svoj prostor za rad, mora se ujutro probuditi, odjenuti i izaći iz svog životnog prostora. To je iznimno važno jer se često dogodi da kad radite od kuće zapravo ništa ne napravite. Naime, čim je hladnjak udaljen dva metra od vas, a televizor nadohvat ruke, od posla nema ništa”, priča Neven te dodaje da je svojedobno bio u jednom zapuštenom i vlažnom ateljeu, ali ni to ga nije sprečavalo da svakodnevno boravi u njemu i stvara svoju umjetnost. Njegov radni kutak pretvara se i u mjesto druženja pa često s obitelji i prijateljima organizira roštilj i tulume. Neven kaže da atelje ne mora imati neke stroge propozicije, ali njemu je bilo važno da njegov prostor bude visok jer je to važno za skulpturu. Za njega je atelje poput kuće, utočišta u kojem stvara, promišlja i naposljetku uživa. Miron Milić (33), crtač i ilustrator Kad uđete u atelje Mirona Milića, kojeg mirne savjesti možemo nazvati enfant terribleom hrvatske umjetnosti, osjetite neki ushit zbog sveg tog kaosa koji ga okružuje, iako je njemu to posve prirodno stanje. Njegov atelje smješten je u Medici i iako naizgled kaotičan, ustvari djeluje vrlo životno. Pokraj njegova radnog stola nalazi se filodendron, za koji Miron kaže da ga podsjeća na neka bivša vremena, pa odmah iz nekog kredenca vadi odličnu makedonsku šljivovicu kojom nas nudi. Baš kao u bivšem sistemu kad dođete na sastanak kod nekog direktora. Mnoštvo crteža, knjiga, radova, fotelja, još jedna kancelarijska biljka, bicikl i dva foksterijera, sve to možete pronaći u ateljeu ovog sjajnog umjetnika mlađe generacije koji naprosto zrači znatiželjom, a oči mu se zacakle čim progovorimo o nekim temama koje ga jako zanimaju. Japanska kinematografija, umjetnici kojima se divi, njegovo stvaralaštvo... Posljednje tri godine Mironov radni prostor je soba koja je njegovo utočište. “Atelje je mjesto gdje mogu doći i u potpunosti se opustiti, uživati u glazbi koju volim bez straha da će mi netko reći da je utišam. Ultimativno opušteno”, priča Miron i u polušali dodaje da je biljke nabavio kako bi prostor uredio prema feng shui principima. Kako to već obično biva, ljudi su skloni misliti da su umjetnici ljudi koji imaju sve vrijeme ovoga svijeta, da nemaju radno vrijeme i da ustvari nije riječ o ozbiljnom zanimanju. Oni će nas, pak, ispraviti kako i nije riječ o zanimanju nego o pozivu, nešto kao onom svećeničkom, samo bez celibata. Tako je i Mironov atelje često mjesto okupljanja i druženja, ali ponekad, kad je u kreativnoj fazi, želi da ga svi puste na miru. Miron Milić “Nekad smišljam laži jer ne želim da ljudi dođu. Pravim se da nisam tu. Bojim se da dosta ljudi ne shvaća što znači imati svoje vrijeme. Ne volim kad me prekidaju jer kreativna je faza najbitniji aspekt moga posla”, objašnjava Miron. Ovaj umjetnik bio je sudionik Muzeja ulične umjetnosti u Dugavama, radio je etiketu za Božićno pivo, oduševio svojom izložbom “Stjerani u kut”, gdje je izložio prijeteće poruke preko portreta životinja, autor je ilustracija za majice modne marke Ellesse, na kojima su mu kao polazište poslužile fotografije iz 80-ih bivšeg argentinskog tenisača i sada već ocvalog plejboja Guillerma Vilasa. Na pitanje bi li mogao raditi po narudžbi koja se kosi s njegovim političkim stavovima, spremno odgovara: “Ni u ludilu!” Inzistira na tome da umjetnik mora posjedovati neki integritet, pa makar i gladovao. Na njegov talent nije teško ne biti ljubomoran. Način na koji radi i lakoća kojom stvara tjeraju vas da pomislite kako i sami možete nešto slično, no ubrzo vam postaje jasno da je to samo puka utjeha. Sjedeći za svojim radnim stolom, priča kako umjetnici koji žive u dobro uređenim društvima, gdje im je sve servirano na pladnju, gdje su uvjeti rada fantastični, ustvari nemaju neku pokretačku snagu napraviti nešto monumentalno ili vrijedno pažnje. “Idealni uvjeti ponekad koče kreativnost. Zato umjetnici s naših prostora itekako imaju materijala da stvaraju nešto društveno angažirano, nešto čime će pokušati promijeniti svijest svoje okoline”, ističe Miron. Dok je to pričao, spominjući baš nizozemske umjetnike, ja sam razmišljala o Van Goghu koji je cijelog svog života putovao, tragajući za “vječnom svjetlošću koja se izdiže iz tame”. Stipan Tadić (27),akademski slikar Mladi slikar Stipan Tadić svoj atelje u Medici dijeli s još dvije kolegice, a da život umjetnika nije lagan, dokazuje i to što se zimi grije na drva. Kad je došao u taj prostor prije tri godine, nije bilo ni prozora. Koliko god zvučalo patetično i kao klišej, Stipan doista djeluje poput nekog talentiranog mladog umjetnika koji radi u nemogućim uvjetima i prema čijem bi životu danas-sutra možda netko mogao snimiti film. Stjepan Tadić Prodorne plave oči i neka sjetnost čine ga savršenim materijalom za jednog slikara. Golem prostor u kojem radi uglavnom je ispunjen radnim materijalom, a ono što je nama odmah zaokupilo pažnju bilo je ogromno platno na kojem su bageri, miješalice, nastambe koje izgledaju kao da su se igrala mala djeca, a ne kao da ih je netko ozbiljno projektirao. Stipan kaže da je svoju sliku nazvao “Betonaža”, a njegov kolega grafičar Igor Čabraja, koji se odnekud pojavljuje, dodaje da mu slika ima neki bosanski štih. Čabraja, i sam bosanskih korijena, pita: “Znate li koji je prvi glasnik proljeća kod Bosanaca”, i odmah ispaljuje kao iz topa “pa miješalica!” Mladi slikar kojeg struka često hvali, bavi se portretom i koristi tradicionalni slikarski medij. “Radim po starinski i sporo, što je u opreci s ovim ubrzanim svijetom u kojem živimo. Dao bih sve kad bih mogao imati neki svoj prostor u kojem bih mogao živjeti i raditi, ali to je trenutačno gotovo nemoguće”, kaže Stipan koji, kada dođe u svoj atelje, prvo popriča s cimerima s kojima jako dobro funkcionira. Inače, sudjelovao je na mnogim inozemnim skupnim izložbama, kao i radionicama i kolonijama. Dobitnik je brojnih nagrada, a redovito izlaže, i skupno i samostalno, od 2008. godine. Nikola Vrljić (33), akademski kiparGoleme skulpture prekrivene najlonom za­uzimaju prostor ateljea u središtu Zagreba, a njihov tvorac, 33-godišnji kipar Nikola Vrljić, ubrzano ih završava jer se približava datum njegove izložbe koja će biti postavljena početkom iduće godine u Gliptoteci.“Smatram da je najvažnije da posjedujem radni dnevni prostor. Tip sam umjetnika koji u svome ateljeu može provesti većinu dana, pa makar ne radeći ništa. Za kipara je iznim­no važno da ima gdje stvarati svoju umjetnost pa su dovoljno svjetlosti i visoki stropovi nešto što bi se trebalo smatrati nekim normativom za rad”, kaže Nikola. Naravno, bilo bi još bolje da je prostor njegov, a ne unajmljen jer bi ga tada mogao urediti prema vlastitim zamislima. Ali Nikola se ne žali, već mu je drago što je prije dvije godine pro­našao mjesto gdje nastaju njegovi radovi. Nikola Vrljić Vrlo usredotočen, ali istodobno veseo i zaigran, sebe smatra control freakom pa mu je važno da ima mir kad radi. Na posao dolazi sa svojim psom Kostom kojeg je uzeo iz prihvatilišta. S obzirom na to da ovaj mladi umjetnik iza sebe već ima mnoštvo radova, niz izložaba i nemali broj nagrada, o njegovim umjetničkih dosezima najbolje govore objavljeni, pozitivno obojeni osvrti renomiranih hrvatskih likovnih kritičara.Ovaj ljubimac kritike poznat je po bisti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koja je postavljena u Saboru. Štoviše, bio je najmlađi kipar koji je pobijedio na natječaju i iza sebe ostavio neke svoje starije kolege poput Kuzme Kovača. Nikola smatra da umjetnost ne bi trebala biti politički obojena i da je uvijek najvažniji autorov rad i ono što on ima pokazati. Poznat po ljudskim figurama od terakote i akristala, očito je da je Nikola zaokupljen ljudskim tijelom. Ovaj kipar mlađe generacije poznat je po svojoj monumentalnoj skulpturi “Obožavanje kipa”, inspiriranom Vanjom Radaušem. Iako ne izlaže često, kad se to dogodi, ostavi kritiku bez daha, što će se zasigurno dogoditi i idućeg siječnja kad će izložiti 15‑ak novih skulptura koje tako vješto skriva u svom ateljeu, a priliku da ih vidi ima jedino njegov vjerni pas Kosta. Napisala: Livia Čveljo Fotografije: Dražen Kokorić