Ja sam glazbenik. Povremeno slikam. Volim pisati. Akumuliram stvari i događaje i onda ih jednog dana prebacim u pjesmu ili sliku.
Imam 45 godina. Ne volim sport. Nikada se nisam bavio sportom. Pušim. Ne jedem meso. Loše spavam. Puno se vozim. Učinio sam nešto što mi se još prije samo godinu dana činilo nemoguće. Upisao sam s Milicom školu trčanja i krenuo od nule. Nisam mogao disati. Nisam mogao pretrčati krug pomoćnog nogometnog igrališta. Prijatelji su se kladili da ćemo ubrzo odustati. Ipak, mjesec po mjesec, tijelo je shvatilo što pokušavam dobiti od njega. Trčimo i po kiši. Trčimo po ljetnim vrućinama. Trčimo po zimi. Trčimo po šumi. Trčimo uz more. Trčimo po cesti. Pročistile su mi se misli. Osjećam se bolje.
Umjesto sjedenja uz kompjuter, počeo sam uživati kada me bole mišići i kada moram pronaći volju da ne stanem i istrčim još koji kilometar. Ne smeta me kad sam mokar od znoja ili kada mi od napora slina curi iz nosa. Iako, i dalje ne volim sport. Da bi se čovjek što bolje povezao sam sa sobom i da bi iz sebe izvukao maksimum, potrebno je na neki način izolirati se od vanjskih utjecaja. Zbog toga sam nabavio bolje slušalice i počeo trčati uz glazbu. Jedno sam vrijeme pokušavao uz elektronsku glazbu. Ona ima matematički točne particije i vjerovao sam da ću uz nju najlakše držati ritam koraka. Njen je ritam najsličniji onome koji su teškim batovima po bubnju dobivali galijoti kako bi što pravilnije pokretali golema vesla. Nije išlo.
Zatim sam pokušao trčati uz nešto žešću rock glazbu. Mislio sam da će se energija preliti na mene i dodatno me pogurati. Nismo kliknuli. Moje tijelo je odbijalo. Ovoga smo ljeta nekoliko dana proveli na Brijunima.
U jedno smo
predvečerje navukli tenisice i krenuli trčati po otoku. Tih sam si dana na player prebacio nekoliko CD-a klasične glazbe i kako nije bilo previše vremena za traženje najpogodnije skladbe, jednostavno sam stisnuo play i počeo trčati. Počela je svirati Brucknerova “Deveta simfonija”. I odjednom, sve se povezalo. Slika. Miris. Zvuk i tijelo. Njeni su se dijelovi izmjenjivali točno kako treba. Dinamika je rasla kada je moje tijelo to trebalo, a isto tako i
blago tinjala u trenucima kada bih se
zagledao u more ili u šumu uz koju sam trčao. Savršena
veza tijela i duha.
Od tada sam našu kućnu kolekciju klasičnih CD-a ustostručio. Vezao sam se za neke skladatelje, soprane, tenore, pijaniste, čeliste, udaraljkaše, orkestre, dirigente, izdavače, ali isto tako, svakim danom
otkrivam i nove. Više ne znam veselim li se trčanju radi trčanja ili kako bih imao priliku preslušati novo djelo klasične glazbe! Kad čovjek trči i sluša, glazba više ne pokreće i hrani samo njegov duh, nego pokreće i
hrani njegovo tijelo, kontrolira mu disanje i upravlja srcem. Jutros sam trčao šumom i slušao djelo “Epistola”, našeg velikog kompozitora Ive Maleca. Pokretima sam popratio svaku njegovu dionicu. Neke kompozitore nisam prije volio slušati ili su mi bili nerazumljivi. Trčeći sam prihvatio i zavolio njihovu glazbu.
Tako sam trčeći prema Opatiji, zavolio
Xenakisa. Trčeći u šumi Gorskog kotara, zavolio sam Arva Pärta. Trčeći u Kostreni, prema divovskom dimnjaku Urinja, zavolio sam Ligetija. Trčeći noću, po Industrijskoj ulici, uz prazne tvornice i skladišta, zavolio sam
Cagea. Trčeći ukrug po kiši, na igralištu ekonomske škole, zavolio sam Reicha...
Uskoro ću morati kupiti nove tenisice kako bih preslušao sve Mahlerove simfonije pod palicom velikog Bernsteina. Sva ta
glazba čeka svoje kilometre.
Ja sam glazbenik. Povremeno slikam. Volim pisati. Volim trčati. Slušam klasičnu glazbu.
Akumuliram događaje i proživljeno i onda jednog dana to prebacim u pjesmu... ili kao sada – u tekst.
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
