Adresa ljeta u Veneciji: Hrvatski paviljon na Bijenalu i razgovor s Dubravkom Lošić i Brankom Franceschijem o umjetnosti

Među kulturnim trenucima koje ovog ljeta vrijedi doživjeti uživo posebno mjesto zauzima hrvatski nastup na61. Venecijanskom bijenalu. U prostoru Palazzo Zorzi, povijesnoj venecijanskoj palači koja danas djeluje kao Regionalni ured UNESCO-a za znanost i kulturu u Europi i rijetko otvara svoje prostore ovakvim izložbenim projektima, umjetnica Dubravka Lošić predstavlja prostornu instalaciju Compelled by Fright and Beauty (Potaknuta strahom i ljepotom), koja kroz radove nastajale tijekom četiri desetljeća otvara pitanja ljepote, slobode i osobnog iskustva. U novom broju donosimo razgovor s umjetnicom Dubravkom Lošić i povjerenikom hrvatskog nastupa Brankom Franceschijem o procesu nastanka projekta, odnosu umjetnosti i prostora te izložbi koja Veneciju ovog ljeta čini nezaobilaznom kulturnom adresom.

Za mene je najvažniji trenutak onaj kada su svi radovi postavljeni, kad osjetim harmoniju, sklad, energiju koja se prožima između svih elemenata. Taj osjećaj traje, osjeti se i u trenutku otvorenja. Zadovoljstvo je ovaj put posebno jer je bilo puno složenih aktivnosti. Svi suradnici koji su na različite načine uključeni u projekt bili su posvećeni i spremni za venecijanski izazov. Ponosna sam jer smo opravdali povjerenje.

Trenutak otvorenja nemoguće je svesti na samo jedan osjećaj. Naravno da postoji svijest o važnosti izlaganja u tako značajnom međunarodnom kontekstu, ali na svakom otvorenju, pa već odmah nakon što izložbu postavim i radove izložim javnosti, dogodi se u meni i jedna velika praznina, mislim da me ona na određeni način štiti. Tada ne razmišljam o sebi i nekom svojem uspjehu niti profesionalnoj kulminaciji, razmišljam o odgovornosti prema svima koji su došli, i onima koji su bili odsutni, a podržavali su me sve vrijeme od mojih prvih izlaganja.

Što za vas znači predstavljati Hrvatsku upravo na Venecijanskom bijenalu? Je li to više priznanje, odgovornost ili prilika za novi dijalog?

Predstavljati Hrvatsku na bijenalu u Veneciji za mene istovremeno znači priznanje, odgovornost i priliku. Priznanje jer dolazi iz povjerenja struke i institucija, odgovornost jer postajete dio šire kulturne slike jedne zemlje, ali možda najviše priliku za razgovor izvan lokalnog konteksta. Biennale je jedno od rijetkih mjesta gdje umjetnost još uvijek može otvoriti stvaran prostor susreta između vrlo različitih iskustava, kultura i pogleda na svijet.

Naslov Compelled by Fright and Beauty zvuči gotovo egzistencijalno. Što su danas za vas “strah” i “ljepota”, osobno i umjetnički?

Naslov „Compelled by Fright and Beauty” višesmislen je i otvoren. Strah i ljepota nerazdvojivi su, rekla bih u svim vremenima, pa tako i u vremenu u kojemu živimo. Na njih ne gledam kao na pojedinačne osjećaje. Zanima me prostor i u njemu napetost, trenutak kada nešto istovremeno i privlači i uznemirava. 

O prostoru i postavu

Koliko je Palazzo Zorzi promijenio način na koji ste razmišljali o vlastitim radovima? Je li prostor “vodio” neke odluke?

Neke odluke o izboru radova, njihovom razmještaju i broju, ritmu postava, odnosima između ciklusa i čak o količini „praznine” između radova proizašle su iz prostora palače Zorzi, ali prostor nije promijenio način na koji razmišljam o vlastitim radovima jer su rađeni nevezano za bilo koji prostor. Prostor ne „dekoriram”, ne podilazim mu niti se s njime natječem već tražim mogućnost razmjene različitih stanja. Tražim dobar odnos.

Vaši ciklusi nastajali su desetljećima, ali ovdje ulaze u novi odnos. Je li vam bilo emotivno ponovno “čitati” vlastiti opus kroz ovu venecijansku reinterpretaciju?

Radovi su nastajali kroz desetljeća i prirodno je da se sve mijenja i dobije nove slojeve, Ne vidim u tome dramu osjećaja, već više bogatstvo u novim značenjima koja stalno nadolaze, na drukčijoj razini, u Veneciji, kao i na svim mjestima, iako, Venecija je teško usporediva.

U komunikaciji vezanoj uz izložbu se spominje teatralnost svojstvena i Veneciji i Dubrovniku. Osjećate li da su ta dva grada u nekoj vrsti tihog dijaloga unutar izložbe?

Dok sam radila ove izložene cikluse, a željela bih naglasiti da su to uzorci određenih ciklusa koji imaju poveznicu, a ne retrospektiva, razmišljala sam o različitim stvarima. Poticaji su dolazili iz puno različitih izvora, sigurno su i Venecija i Dubrovnik neki od njih.

O procesu i atmosferi pripreme

Kako su izgledali posljednji mjeseci pripreme? Je li prevladavao adrenalin, stres ili uzbuđenje?

Uobičajeno je da se u ovakvim projektima adrenalin, stres, uzbuđenje, ali i prijepori stalno izmjenjuju. Uz praktične i produkcijske izazove, paralelno se događala i jedna osobna vrsta preispitivanja. Kao što sam već rekla na početku, imali smo povjerenje i međusobno smo se podržavali, i već ustaljeni tim, ali i novi suradnici, osoblje Unescovog ureda... sve je bilo ključno da u kratkom vremenu, u zahtjevnom prostoru napravimo sve što smo željeli. Glavna podrška bila je od strane Ministarstva kulture i medija, ali iznimno sam zahvalna na donacijama i svima koji su pomogli.

Postoji li neki detalj iza kulisa koji publika ne vidi, a puno govori o nastanku ovog projekta? Kada ste prvi put ušli u gotov postav u Palazzo Zorzi, što vam je prošlo kroz glavu?

Iza kulisa uvijek postoje detalji koji možda najbolje govore o stvarnom nastanku projekta. Meni su često jako važni ti nevidljivi trenuci, način na koji se neka odluka donese ili trenutak kada shvatite da određene radove radi malih otvora ne mogu u komadu unijeti u prostor gdje sam ih zamišljala. Nova rješenja, radi tehničkih razloga, u konačnici često otvore drukčije razine razmišljanja što je uvijek korisno. Na to sam već naviknuta jer izlažem u različitim prostorima, a svaki ima svoje posebnosti. Važna je razmjena ideja i prijedloga. Uvijek nešto naučim, a iako već dugo radimo zajedno, fotografkinja, asistentica, dizajner, tehničari, prijatelji koji su uz mene sa svojim znanjima... osvoje me nekim detaljima ili rješenjima. Potrebno mi je bilo više dolazaka u palaču da bih osjetila prostor i razumjela ga.

O ljetu i Veneciji

Kako planirate “živjeti” ovu izložbu kroz ljeto? Hoćete li često boraviti u Veneciji, pratiti reakcije publike?

Ostala sam u Veneciji neko vrijeme nakon otvorenja iz više razloga, od susreta pa do obilazaka ostalih nacionalnih paviljona i niza popratnih izložbi koje se u Veneciji događaju, a namjeravam povremeno i po potrebi odlaziti do kraja trajanja Bijenala. Venecijansko bijenale je prekrasno mjesto susreta i razmjena ideja, ali isto tako i velikog broja sadržaja i dojmova.

Što vas posebno zanima kod međunarodne publike, što biste voljeli da “ponese” iz susreta s vašim radovima?

Ovogodišnja tema, “In Minor Keys”, govori o povezanosti na intuitivnoj razini, o spoju melankolije i nade molskog tonaliteta, o tihim pobunama, i mjestima za kontemplaciju. Nadam se da će posjetitelji Hrvatskog paviljona u palači Zorzi osjetiti tu poveznicu, da će se osjećati kao da su izašli iz takvog mjesta, iz susreta s drugima i samim sobom.

Branko Franceschi

O značaju hrvatskog nastupa

Zašto je upravo sada bio pravi trenutak za Dubravku Lošić u Veneciji?

Odluku da Dubravku Lošić predložim za hrvatskog predstavnika na 61. Bijenalu u Veneciji donio sam spontano u trenutku kada sam razgledao njenu izložbu u tvrđavi Bokar u Dubrovniku 2025. godine. Nešto ranije organizirao sam njene izložbe u Galeriji umjetnina u Splitu, koju je HDLU proglasio izložbom godine, potom u Labinu, a s njenom sam izložbom otvorio Oktogon kao novi izložbeni prostor NMMU čime je uspješno uveden u kulturni život Hrvatske. Dakle, bio sam svjestan da proživljava jedan od stvaralačkih vrhunaca svoje četrdeset godina duge karijere te da njeni radovi uspješno funkcioniraju u različitim prostorima od napuštenih industrijskih pogona, preko povijesno i kontekstualno složenih interijera do poslovične bijele kocke muzejskog prostora. Idealno za neizvjesnost koja obilježava naš svaki nastup na Venecijanskom bijenalu s obzirom da nemamo stalni izložbeni paviljon. Također, važna mi je bila i njena sposobnost prilagodbe predstavljanja radova u prostorima koji su pod najvišom konzervatorskom zaštitom.

Hrvatski paviljon smješten je u Palazzo Zorzi - UNESCO-ovom Regionalnom uredu za znanost i kulturu u Europi. Koliko ta lokacija mijenja percepciju hrvatskog predstavljanja?

Palazzo Zorzi je regionalni ured krovne svjetske kulturne organizacije u koju po različitim poslovima dolaze kulturnjaci iz cijelog svijeta što našoj umjetnici daje izvanrednu mogućnost da se predstavi različitim profilima posjetitelja ne nužno zainteresiranim za likovnu umjetnost. Naravno, prostor po sebi je atraktivna arhitektura puna svjetla i vizualno povezana s gradom. Sve to daje izuzetan okvir nastupu umjetnika, ali zahtijeva umjetnost koja se sa svim tim može nositi, dapače nadvladati svoje neposredno okruženje i njegov značaj svojom estetskom kvalitetom i porukom te ga time podrediti sebi. Dubravka je u tome apsolutno uspjela.

Što ovaj projekt govori o suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj sceni međunarodnoj publici?

Govori o visokoj razini, formalnoj i izvedbenoj originalnosti koja obilježava našu u svjetskim razmjerima malu, ali izuzetno kvalitetnu produkciju vizualne umjetnosti.

O kustoskoj viziji

Izložba obuhvaća četiri desetljeća rada, ali ne djeluje retrospektivno. Kako ste gradili dramaturgiju postava?

Kad radite u prostoru koji ima izuzetnu izražajnost i ljepotu najbolje se prepustiti instinktu i poznavanju opusa s kojim radite. Imam veliko iskustvo i za izbor ciklusa iz bogatog opusa trebalo mi je onoliko vremena koliko je bilo potrebno da prođem kroz prostor. Izabrao sam cjeline koje su mi u Dubravkinom opusu najmarkantnije i za koje sam znao da će i međusobno i s prostorom optimalno korespondirati, dapače, međusobno se osnaživati. Izložbeni prostor ima dvorišni, otvoreni dio, i reprezentativnu dvoranu pa se dramaturgija razvija sama od sebe, u kontrastu sirove snage metalnih skulptura u otvorenom prostoru prema kolorističkoj bujnosti slika-objekata u velebnoj dvorani Codussi na katu.

Koliko je izazovno bilo “pregovarati” između monumentalnosti prostora i snažne materijalnosti Dubravkinih radova?

Izazovno, a u konačnici jednostavno. Nisam ni trenutka dvojio hoće li arhitektura nadjačati Dubravkin rad. Niti u primisli. Snaga se uvijek odlično povezuje sa snagom. Reprezentativni prostor smo tretirali kao kulisu koja će istaknuti materijalne i likovne kvalitete Dubravkinog opusa, i uspjeli.

Često se govori o Veneciji kao pozornici spektakla. Kako napraviti izložbu koja ne podilazi spektaklu, a ipak je prepoznata kao upečatljiva?

Trebate raditi s umjetnikom u čijem su radu te karakteristike isprepletene. Ne znam koji bih ciklus istaknuo, te su karakteristike svima koje sam izabrao inherentne, od dimenzije, specifičnosti izvedbe i materijala, izražajnosti geste i konačno snazi vizije. Zato sam i predložio Dubravku jer sam bio svjestan da se s Venecijom i intenzivnim zasićenjem likovnošću tijekom razgledanja Bijenala može nositi s lakoćom.

O suradnji s umjetnicom

Kako biste opisali svoju suradnju s Dubravkom Lošić? Je li bila intuitivna, zahtjevna, polemična?

Sve od toga, kako svaka kreativna suradnja i jeste i treba biti. Na kraju svake polemike dođe se do razrješenja. Dođe do manjih korekcija, kompromisa. U ovom je slučaja više razgovora bilo u pratećem materijalu izložbe, nego u izložbi samoj. To je zanimljivo.

Jeste li se oko nečega morali ozbiljno ne složiti prije konačnog postava?

Jedino u pitanju kombinacije prirodnog svjetla i rasvjete. Na kraju je prevladala ispravna odluka da otvorimo radove i prostor veličanstvenom venecijanskom svjetlu i malo mu pomognemo suptilnim umjetnim svjetlom s tek nekoliko reflektora. Antologijski.

Što vas je tijekom rada na projektu iznenadilo kod Dubravkina procesa ili karaktera rada?

Dubravka je umjetnica koja ima viziju kako želi predstaviti svoj rad. O tome smo dugo razgovarali, već i kroz prethodne projekte, pa tu nije bilo iznenađenja. Mene je njenom radu osobno privukla njegova formalna i izvedbena jedinstvenost, s bogatim neizravnim referencama na osobno i obiteljsko iskustvo, dinamiku i specifičnosti života u Dubrovniku i odnos ljubavi i frustracije koju ta specifična sredina i njena današnja sudbina sa sobom nosi.

O atmosferi i Veneciji

Otvorenje kao i prvi dani su okupili zanimljivu publiku. Što očekujete tijekom ljeta?

Naravno da svi profesionalci ne uspiju posjetiti Bijenale u dane koji su njima ekskluzivno namijenjeni pa će dolaziti tijekom cijelog trajanja manifestacije. Već nam se sad javljaju s pohvalama. Naravno, očekujemo i publiku koja obilazi Bijenale iz ljubavi, a ne zbog poslovne obveze i to puno njih.

Koliko je Bijenale zapravo maraton, a ne samo glamurozan trenutak otvorenja?

Bijenale je kombinacije jednog i drugog. Nakon inicijalnog bljeska koji okupira pažnju umjetnika i ljudi profesijom vezanih za likovnost, počinje redovan život manifestacije koja traje šest mjeseci.

Što biste voljeli da ostane kao “trag” ovog hrvatskog nastupa nakon zatvaranja Bijenala?

Odmah na otvaranju smo primili komentare kolega koji paviljon smatraju antologijskim. Opravdali smo povjerenje koje nam je dano, a otvaranja su bila uspješna sa snažnim i pozitivnim reakcijama posjetitelja. Hrvatsku smo u njenom nacionalnom paviljonu dostojno predstavili. To je ostvareno. Volio bih da nastup bude dodatni poticaj razvoju karijere i stvaralaštva Dubravke Lošić.