'NEK GLEDAJU I VIDE DA SAM JAKA I DA MOGU': S bolešću se borila dvaput, prvi put kada je imala samo 17 godina

Vodeći lanac drogerija – dm, udruga P.I.N.K.-life i magazin Story i ovog listopada organiziraju projekt kojim osvještavaju javnost o važnosti borbe protiv karcinoma dojki.Tim smo povodom razgovarali sa ženama koje su se borile s ovom bolešću, a svoje nam je iskustvo ispričala 42-godišnja Sandra Cerovečki, koja se prije 25 godina suočila s Hodgkinovim limfomom, kada je imala samo 17 godina.

'Ovaj put sam sve prihvatila kao da sam bila spremna na to. Krenulo je tako da sam napipala kvržicu na dojci, za koju se ispostavilo da je benigna, no hvala mojoj onkologici koja mi je preporučila da izvadimo kvržicu i hvala Bogu da je. Kasnije smo kvržicu slali na analizu i ispostavilo se da je riječ o invazivnom karcinomu. Ispočetka si prepadnut, guglaš sve živo, ali kasnije sam shvatila da to nema smisla. Ovih dana imam zadnju terapiju, a za dalje ćemo vidjeti. Prognoze su dobre jer je otkriveno na vrijeme i uopće ne razmišljam u nekom negativnom smjeru.

Nikad nisam poistovjećivala karcinom sa smrću, to je naprosto jedna dijagnoza kojoj treba malo dulji put oporavka. Teško se suočiti s takvom dijagnozom, ali je jednostavno treba prihvatiti i vjerovati liječnicima. Recimo da medicina čini 50 posto vašeg oporavka, a ostalih 50 činite vi sami. Bitno je ostati pozitivan koliko možeš biti i raditi na sebi. Sve je to rješivo. Čeka me zadnja terapija i baš joj se veselim iskreno. Da odradim i to i konačno nastavim dalje', ispričala nam je Sandra.

Sandra je ekonomistica koja radi u jednoj privatnoj ekonomskoj tvrtci. Živi sama, a u obavljanju terapija i svih ostalih svakodnevnih obveza pomažu joj obitelji i najbliži prijatelji. U niti jednom trenutku otkad je saznala dijagnozu nije osjetila strah, o smrti ne razmišlja i jedino na što je usredotočena je kako 'riješiti problem'.

'Ne bojim se bolesti, ali me bilo strah neuspojova liječenja jer kako sam to prošla prije 25 godina, sjetila sam se kako sam grozno podnosila sve to skupa. Sama terapija izaziva i promjene raspoloženja, uzme danak i na tijelo. Slabiji si, imaš manje snage, teže je hodati, trnu mi noge, gubim osjećaj na tabanima i u rukama. U svakom slučaju nije jednostavno, ali okružiš se s ljudima koji će ti pomoći. Tada, kao i danas, najveća potpora mi je obitelj. Tek sada sam shvatila kako im je onda bilo. Oni nisu htjeli pokazivati emocije preda mnom tada, tek su mi kasnije rekli da je to bio dogovor između njih', ističe Sandra.

Sa Sandrom smo prokomentirali i reakcije okoline na njezinu bolest. 'Malo promatram ljude oko sebe i vidim kako me gledaju. Prisutno je tu i sažaljevanje i puno upitnika iznad glave. Ispočetka me to malo živciralo, a sada si mislim: 'Nek gledaju i nek vide da sam jaka i da mogu', poručila je Sandra.

Najvažniji korak kod prevencije bilo kakve bolesti je, ističe Sandra, prepoznati problem i riješiti ga na vrijeme, a to ćete učiini jedino putem redovitih pregleda.

'Dosta žena prije nije ni znalo da postoji ultrazvuk dojke. Danas je to, Bogu hvala, malo drukčije. Od srca bi preporučila svim ženama da idu na redovite preglede. Ja svake godine idem na ultrazvuk i magnetsku rezonancu, pa se opet dogodilo to što se dogodilo. Tako da svakako preporučujem redovne preglede svim ženama, kako ne bi došlo do eskalacije problema', zaključila je Sandra.