Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu, ozdraviti! A baš takvu imao je i otac 23-godišnje Karle Zelić, poznatija kao Super babe kilah, kojemu je bio dijagnosticiran karcinom dojke. Agoniju koju je prošla cijela obitelj Zelić zasigurno će još dugo pamtiti, no ne po lošem, nego po sretnom i nadasve pozitivnom završetku. Priču koju nam je ispričala Karla, čovjeka nikako ne može ostaviti ravnodušnim, a samo je za Story otvorila dušu i ispričala detalje koje će nadamo se osvijestiti društvo da zagrebe ispod površine i probudi svijest o ovoj zloćudnoj bolesti i kod muškaraca.
Listopad je mjesec u kojem obilježavamo borbu protiv raka dojke i prevenciju te zloćudne bolesti. Vaš otac imao je dijagnozu karcinoma dojke, što je zapravo kod muškaraca rijetkost. Kada je dobio takvu dijagnozu i kroz kakvu agoniju je prolazio?
Tako je, rak dojke kod muškaraca nije toliko učestao kao kod žena, ja osobno nisam ni znala da i muškarci mogu imati rak dojke, dok tata nije obolio. Dijagnozu je dobio u 59. godini života, i to je bio potpuni šok za sve nas, iako u obitelji imamo anamnezu raka dojke. Prije njega, od raka dojke oboljela je i njegova sestra, moja tetka. Tata si je sam opipao kvržicu prilikom tuširanja i srećom otišao na pregled na vrijeme, ali unatoč tome, prošao je i kemoterapiju i zračenje i kompletnu agoniju koja dolazi s karcinomom. Bio je to zaista težak period za sve nas u obitelji.
U trenutku kada vam je priopćio svoju dijagnozu kako ste se osjećali?
Kada sam tek čula tu vijest, bila sam u potpunom šoku. Ne samo zbog dijagnoze raka, jer je ista nažalost danas vrlo česta, nego me iznenadilo da on, muškarac – ima rak dojke. Zaista nisam znala da i muškarci obolijevaju od raka dojke do tog trenutka. Bilo mi je teško, kao i sestrama i mami. Sve smo bile užasno zabrinute jer nismo znale kakve su prognoze u tom trenutku.
Jeste li prije toga znali da i muškarci mogu imati rak dojke?
Kao što sam napomenula u prethodnim odgovorima, nisam. Iako zaista nisam neupućena, to je bio prvi put da sam čula za takav slučaj. Kod muškaraca je rak dojke rjeđi, ali često i opasniji nego kod žena upravo iz razloga što muškarci ne idu na redovite preglede, jer vrlo vjerojatno nemaju svijest o tome da su i oni potencijalno ugroženi, što će, nadam se, ovaj članak barem donekle promijeniti jednom od čitatelja.
Koliko dugo je trajao oporavak i kako mu je sada zdravlje?
Oporavak je trajao godinu dana. Ta godina je zaista bila agonija za sve nas, psihički i fizički. Morao je putovati iz Poreča za Zagreb na kemoterapije i zračenja vrlo često, što je izuzetno naporno kada si u tom stanju. Dolazio je k meni u Zagreb i zajedno smo išli po bolnicama. Onkološki odjel je najtužnije mjesto koje sam ikada posjetila, još uvijek mi je urezan miris hodnika i lica svih tih ljudi i djece. Bilo je jako teško gledati koliko kemoterapija i zračenje utječu i na psihu, ne samo na tijelo. Promjene raspoloženja, pad duha, unutarnje borbe, iscrpljenost. Zaista je bilo teško biti uz tatu, a kamo li biti on, ili – osoba koja ima dijagnozu i prolazi agoniju na svim razinama svog bića.
Vi kao mlada žena javno progovarate o važnim društveno-socijalnim temama na društvenim mrežama. Koliko je važno podizati svijest i razgovarati o ovoj temi?
Trudim se, koliko mogu, svoj utjecaj iskoristiti i za društvene teme, a ovo je jedna od onih koje zaista zaslužuju svu pozornost i medijski prostor. Iako većina žena već zna koliko je važna prevencija, odnosno redoviti pregledi, mislim da mlade djevojke ne obraćaju dovoljno pozornosti na isto, a nažalost bi trebale, jer se dobna granica pomaknula i sve više djevojaka u dvadesetima, čak i ranije, obolijeva. Što se muške populacije tiče, mislim da oni nisu ni svjesni da su također pod rizikom i zaista bih voljela kada bi se i oni više informirali.
Koliko je važna podrška obitelji oboljeloj osobi iz vašeg primjera?
Mislim da je podrška obitelji najvažnija, to je neminovno. U takvim trenutcima cijeli svijet stane i koliko god je teško uz svakodnevan život koji teče svojim tempom, prioritet treba postati oboljela osoba. Zaista je teško, teško je gledati kroz što bolesnik prolazi, a istovremeno 'trpiti' sve njegove padove i psihička stanja kao oslonac, nije nimalo lako. Meni je iskreno cijela ta godina, ma dvije – u magli. Pamtim to kao intenzivan period pun teških trenutaka, sa svih strana. Jer osim što tata pati, patimo svi. Mami je teško, sestrama je teško, meni je teško. Svi smo bili tu jedni uz druge i pazili da se ne raspadnemo, a ponekad se sve zaista raspadalo. Međutim, izgurali smo i hvala Bogu da je taj period iza nas.
Postoji i genska predispozicija za ovu bolest. Jeste li obavili genska testiranja unutar svoje obitelji i vidjeli kolika je vjerojatnost za vašu sigurnost?
Tako je, kod nas postoji obiteljska anamneza, što znači da smo sve tri, i sestre i ja, u visokorizičnoj kategoriji. Nismo još obavili BRCA testiranje, u planu je ove godine.
Obavljate li redovite pregled dojki i samopreglede?
Da, zaista redovito idemo na preglede, i sestre i mama, i ja. Sigurna sam da bih vodila istu brigu i da nemam obiteljsku anamnezu, ali ovako sam još više na oprezu.
Koje savjete ste dobili od liječnika?
Redovit samopregled i pregled, svakih šest mjeseci. To je to, to je recept koji se posvuda ponavlja, ali očigledno ne dovoljno. Ja se prilikom tuširanja samopregledam povremeno, a svakih šest mjeseci odem na ultrazvučni pregled.
Kada razgovarate s prijateljicama o ovoj temi primjećujete li da vode računa o svom zdravlju i tijelu?
Da, stvarno moram pohvaliti svoj krug prijateljica jer se zaista redovito pregledavaju, ali se svejedno međusobno podsjetimo povremeno, kada jedna ode, druga se sjeti svog pregleda i onda se dogodi lančana reakcija 'podsjetnika', koja nikad nije na odmet.
Kakvu poruku biste vaš otac i vi željeli poručiti našim čitateljima?
Tata je rekao da poručim svim muškarcima da se zaista samopregledavaju, jer da on pod tušem nije opipao kvržicu na vrijeme, tko zna gdje bi danas bio. A oboje zajedno bismo voljeli poručiti da uz redovite preglede i samopreglede, ne zaboravimo pregledati i svoje unutarnje stanje, duh, način života, sve ono što nas mori, a što ignoriramo, sve ono oko čega se stresiramo, a ne bismo trebali – jer to je korijen problema. I ako i to znamo, kolektivno to često zaboravimo u užurbanim životima koje živimo. Ne zaboravimo živjeti, dok imamo (zdrav) život.
