... o upoznavanju

Ubrzo smo se, nakon par telefonskih dogovora, sastali kako bismo obišli stanove. Vanja mi je uživo i izbliza djelovala točno onako kako sam je doživljavao dok sam je kibicirao. Lijepa i jednostavna, zabavna i posve prirodna osoba. Oborila me s nogu, nemam što drugo reći. Pogledali smo neke stanove i poklopilo se da sam opet izabrao stan na Ravnicama, a što je još važnije, bio je blizu njenog stana, udaljen tek stotinjak metara. Tada nisam imao ni automobil, ni vozačku dozvolu, pa sam zamolio Vanju, naravno, da mi pomogne pri preseljenju. Rekla je da nema problema i u dogovoreno vrijeme stigla velikim automobilom ispred moje zgrade. Spustio sam se dolje držeći dvije torbe u ruci. Ona me dočekala i kad me vidjela, pitala je treba li ići sa mnom da mi pomogne s ostalim stvarima. - Nemam nikakvih drugih stvari, ove dvije torbe i to je to - rekao sam joj kao da je to nešto sasvim normalno. Ona je bila iznenađena. - Ti si stvarno skroman dečko. Da sam znala da imaš samo to, ne bih zela ovaj veliki automobil. Mislila sam da će trebati da ukrcaš sve svoje stvari. Smijali smo se toj situaciji. Nisam bio opterećen stvarima. U iznajmljenim stanovima imao sam samo ono što mi je bilo nužno. Hranio sam se uglavnom vani. Što se tiče odijevanja, bio sam jednostavan. Nisam od onih koji stalno kupuju nove komade, gomilaju stvari. U te dvije torbe stalo je sve što mi je trebalo. Za čas me prevezla do novog stana. Pozvao sam je na kavu da joj zahvalim na pomoći. Bilo je to ugodno čavrljanje. Vrijeme mi je u njenom društvu jednostavno letjelo. I nikad dosta. Bilo je još nekoliko susreta na kavi. Ponekad bih navratio kod nje kući, s obzirom na to da smo živjeli tako blizu. Bili smo kao prijatelji koji se druže i otkrivaju si životne priče. Vanja mi je pričala o svom dotadašnjem životu. Odrastala je u drugačijim, boljim uvjetima u odnosu na moje, ali nije joj bilo nimalo lako. Pogotovo ne u emotivnom smislu.

... o ljubavi

Njena priča samo me još više učvrstila u uvjerenju kako je ona sjajna! U prvoj fazi djetinjstva živjela je kako se samo poželjeti može. Nakon raspada obitelji morala je brzo odrasti i preuzimati odgovornosti. Kad sam joj poslije bolje upoznao majku, shvatio sam kako je to izvanredna žena. Bilo mi je sasvim jasno zašto je, unatoč svim ekonomskim i emotivnim preprekama na koje nailazi samohrana majka u odgoju djeteta, Vanja izrasla u tako kvalitetnu osobu. Dirnula me njena tuga kada je pričala o ocu. S trinaest godina prekinula je komunikaciju s njim shvativši, na doista bolan način, kako joj ne uzvraća ljubav. Deset dugih godina trajala je šutnja. Meni je takav odnos unutar obitelji bilo teško shvatiti. Uza sve probleme koji su pratili moje djetinjstvo, uživao sam u obiteljskom skladu i povezanosti sviju nas. Živjeli smo različite emotivne priče, ali Vanja i ja smo kroz duge razgovore ubrzo shvatili da dijelimo zajednički pogled na životne prioritete. Na obitelj. Već sam bio prilično zaljubljen kad sam joj prvi put predložio da iziđemo navečer van. Prihvatila je. Bilo je to 1. prosinca 2004., i to je bio naš dan. Te smo se večeri prvi put i poljubili, u njenom stanu. Ne znam jesam li ikad osjetio takvu sreću do tada. Mislio sam da su sve one priče o leptirićima u trbuhu samo isprazne fraze, ali te sam se večeri osjećao baš tako. Zaljubljen preko ušiju. Prohodali smo. U početku smo se po dogovoru trudili skriti našu vezu. Nismo htjeli da drugi počnu o tome pričati ili da nas dohvate mediji, koji su se sve više zanimali za mene. Nije bilo baš jednostavno. Teško sam skrivao emocije pred svojim prijateljima Čalom i Ćorlukom. Kad se počelo govorkati o nama, mnogi su se raspitivali baš kod njih. Ja sam sijao od sreće, bio sam s curom koja je iskrena i osjećajna, skromna i blaga. Nije ju impresionirao moj profesionalni ugovor s Dinamom. Nije ju zanimalo što praktički nemam ništa. Nijednom se u našim razgovorima nije pozvala na to da je diplomirala ekonomiju, a ja večernju ugostiteljsku školu. Htio sam svima reći da sam sretan što volim jednu takvu fantastičnu osobu. Htio sam s drugima podijeliti sreću što uistinu osjećam da ona mene voli kao Luku, a ne kao nekog Dinamova nogometaša. Nitko i ništa nije me moglo razuvjeriti: to je to. Dva mjeseca nakon što smo prohodali rekao sam joj: - Vanja, ti ćeš biti moja žena! Često sam odlazio kod nje. Uživali smo u svojim druženjima, razgovorima, gledanju filmova, sami i opušteni. Jednog dana dogodila se provala u mom domu. Usred bijela dana netko je nasilno ušao u stan na prvom katu i ukrao mi stvari. Ništa mi nije bilo važno osim lančića za koji sam bio emotivno vezan. Od tog mi je trenutka bilo nelagodno boraviti u tom stanu. Vanja me nakon mjesec dana upitala: - Luka, ionako si više ovdje nego tamo, zašto onda ne prijeđeš k meni? A nije mi trebala dvaput reći! Otkazao sam najam i preselio se kod nje. Nakon šest mjeseci veze živjeli smo zajedno! Od toga dana, kad sam bio samo talentiran igrač i ništa više, posvetila se meni i obitelji. Iz svega što slijedi jasno će se prepoznati snaga osobnosti i što mi sve znači ta jedinstvena žena. Da nije ušla u moj život kad sam imao devetnaest godina, nema šanse da bih ostvario sve ono čime se danas sretni zajedno ponosimo.