Domaća pjevačica: 'Probaj samo od glazbe živjeti u Hrvatskoj'

Pandemija koronavirusa i mjere koje su uvedene dovele su na koljena domaću zabavnu glazbenu scenu koja je ionako već bila na 'aparatima za preživljavanje' zbog konkurenata iz istočne regije. Svi u Hrvatskoj već godinama svjedoče jakoj popularizaciji tzv. narodnjačke glazbe iz Srbije, a dodatnu muku našim domaćim glazbencima zadala je i digitalizacija glazbe. O svemu tome imala nam je puno toga za reći domaća pjevačica, 33-godišnja Alena Nezirović Anezi, koju javnost poznaje iz posljednje sezone showa Big Brother, ali i prve sezone 'Gospodina Savršenog', i koja smatra kako je nešto jako trulo na domaćoj showbiz sceni.

Na koji način domaći kolege glazbenici koji se sa strane bave drugim poslovima kritiziraju domaće glazbenike koji žive samo od glazbe? Na što ste se referirali?

Referirala sam se konkretno na glazbenike koji stvaraju isključivo urbanu glazbu, a pored glazbe imaju dodatne poslove od kojih žive, a i na one koji se pozivaju na takve primjere kada kritiziraju nas koji se bavimo zabavnom glazbom. Ma, na lajave načine, eto koje.

Kao, mi stvaramo zabavne lake note, ovo, ono, pjevamo po zabavama, vjenčanjima... a oni ispadaju top umjetnici. Zapravo, generalno, prodaju „muda pod bubrege“, ako se mene pita. Ispravak, ne prodaju, jer to nitko ne kupuje. Ja sam rekla: „Lako tako kada sa strane živiš od drugog posla koji nema veze s glazbom ili imaš bogatog tatu, supruga, babu... ili instituciju koja novcima gura taj „fancy image“. Poštujem ja svačije izbore, ali „probaj samo od glazbe živjeti u Hrvatskoj, pa ćemo vidjeti koliko dugo ćeš izdržati biti `veliki umjetnik“. Iritira me kada takvi nemaju poštovanja prema nama drugačijima. Čast izuzecima, tzv. „staroj gardi“ koji su karijere gradili 90-tih kada je tržište prema istoku bilo zatvoreno i tada stekli ugled, status i napisali mnogobrojne hitove koje itekako prodaju i dan-danas. No, sumnjam da bi se i oni tako snašli danas bez nekog ozbiljnijeg poguranca.

Zašto mislite da je 90-ih bilo lakše graditi glazbenu karijeru u Hrvatskoj nego danas?

Prvo, tada još nije bilo došlo do digitalizacije glazbe, tj. prodavale su se ploče, kasete, zatim cd-ovi, pa je cijeli sustav funkcionirao kako treba. Drugo, bio je rat i tržište prema istoku se zatvorilo, a to je ostavilo prostora za neka nova lica i stilove u Hrvatskoj. Procvat je doživio „cro dance“ koji se ugledao na svjetsku scenu i koji je iznjedrio hitove koji i dan danas zabavljaju mase. Uspješnicu su doživjela svježa lica koja su se do dan danas utaborila na našoj sceni, a i zabavna glazba je kroz razne hitove Doris Dragović, 

Magazina, Danijele Martinović, itd. također bila u punom cvatu. Kada se tržište prema istoku opet otvorilo narod se, iza 2005. god., masovno okrenuo slušanju glazbe s istoka, a radijski urednici u Hrvatskoj kao da su iz nekog revolta počeli bojkotirati i zabavnu hrvatsku glazbu i okrenuli se većinom puštanju isključivo urbane glazbe, gdje je jasna distinkcija naspram istoka i melosa koji ima te tragove, a to je čest slučaj i s zabavnom hrvatskom glazbom. Međutim, urbana glazba nije u DNK masi ovoga naroda, već je to mediteranska i balkanska glazba, a to je rezultiralo time da od tada mi nemamo ni jednu mladu zvijezdu, tj. osobu ispod 30 godina, a koja može na karte napuniti dvoranu od preko deset tisuća ljudi. Nigdje u svijetu nije normalno da se preko dva desetljeća ne pojavljuje tako istinski popularno mlado lice, a to znači da je nešto jako trulo na hrvatskoj showbiz sceni. Jedino je Jelena Rozga od relativno novijih i mlađih lica (jer ipak je prije bila u Magazinu) uspjela napuniti Spaladium arenu, ali tek nakon hitova koji su se oslanjali i na istočnjački melos.

Koliko vam je digitalna tehnologija odmogla u građenju karijere i što je tome uzrok?

Svim novim licima, a tu sam i ja, je odmogla, a i starima je zadala glavobolju. Konkretno, mislim na digitalizaciju glazbe, a ne na pojavu društvenih mreža, budući da su nam one pomogle, jer tu svatko ima priliku i teže te je cenzurirati i totalno izbaciti iz igre. Bogu hvala bar na tome. Nego, da se vratim na digitalizaciju glazbe, tj. naglo izumiranje prodaje cd-ova. Time je odjednom diskograf izgubio svoju veliku ulogu, jer je izgubio glavninu prihoda. Pravno smo kao država nestabilni i u tzv. „sivoj zoni“, pa smo prolongirali pojavu vodećih streaming servisa poput Spotifya i ostalih, sve do ove godine. Dakle, debelo kasnimo. Pored svega, piratstvo ispada praktički legalno budući da se ne kažnjava, pa nitko ni ne želi još plaćati i za slušanje glazbe. Banana država bacila je na koljena sve

nove izvođače, a i postojeće „proizvođače“. Logično, u takvoj situaciji se jako slabo ili uopće ne ulaže u nikakva nova lica i okreće se onome od čega se može zaraditi, a to je najviše od vrćenja glazbe na radijima, kao vlasnik snimke ili dijela autorskog prava. Budući da se na hrvatskim radijima najviše vrti urbana glazba interes diskografa je da nešto eventualno uloži u urbanog izvođača. Ali, i tu se čeka tek da netko sam doživi radijsku uspješnicu, jer je rizično ulagati unaprijed. Jedini ozbiljniji primjer koji mi pada na pamet da se oko njega diskograf jako potrudio je Mia Dimšić, nakon što je doživila radijski uspjeh s hitom „Život nije siv“. Zapravo, ona je jedini izvođač koji je uz tu ogromnu podršku doživio neki veći uspjeh kojem se treba čestitati. Opet, da li je Mia napunila na karte dvoranu od preko deset tisuća ljudi?! Nije. Međutim, budući da je sama autor, sigurno lijepo živi, jer ubire i tantijeme. Ona je iznimka koja potvrđuje pravilo da većina ostalih novih urbanih izvođača u Hrvatskoj, koliko god mi znali za njih i koliko god iskaču iz paštete na raznim emisijama, radijima, festivalima... izkarikirano rečeno: „nemaju ni za papar“, tj. imaju jako malo od toga što su poznati. Nisu autori, pa ne ubiru tantijeme, nastupa nemaju, jer takva glazba se na zabavama i u izlascima u Hrvatskoj ne sluša. Ostaje pokoji `fancy` event, ali teško se od toga može komotno živjeti.

Što je, po vama, tajna privlačnosti glazbe balkanske istočne regije? Zašto naši mladi radije slušaju cajke nego domaće izvođače? Je li to zato što se uz njih veže više skandala?

Treba biti pošten pa reći da u suštini nema tu neke velike tajne. Jednostavno su bolji od nas. Točnije, oni produkcijski prate svjetske trendove, dok smo mi zaostali u vremenu i prostoru. Npr., ako uzmete većinu pjesama od neke trenutno vodeće zvijezde na zapadu i na to stavite balkan melodiju i narodnjački triler u vokalu dobit ćete srpske cajke, tj. „turbo

folk“ koji vlada našim klubovima. Eto, „tajna“ je u tome što su svjetski, a mladi to osjećaju. Plus, osjećaju taj melos koji im je u DNK. Ali, i njihova pop scena bez problema napuni veliku dvoranu kod nas, npr. Željko Joksimović, Marija Šerifović... a ne samo cajke. Nisu skandalozniji, već se bave show-om. Ne kaže se bezveze show + biznis. Kod nas se showbiznis cenzurira, izumro je. Čim malo koketiraš sa „skandaloznijim“ riječnikom iliti radiš show, odmah nisi poželjan u tim „sterilnim“ formatima. Ali, pametnog to i ne zamara, jer ionako zna da nisu praćeni, haha!. Naše tzv. showbiz rubrike i razne emisije su dosadne do bola i onda normalno da naši ljudi npr. prošire TV paket i okrenu na kanal iz susjedne države i tamo vide i prate ove kojima kasnije dolaze na koncerte i u klubove tu po Hrvatskoj. Sami smo si krivi.

Jeste li kad imali raspravu o ovoj temi s nekim domaćim izvođačem koji zarađuje sa strane ili ima bogatog rođaka koji mu pomaže?

Ma šta bi oni sa mnom raspravljali, haha! Ja sam za njih „niži oblik života“ koji je otišao tamo na neki reality show da bi postala poznata pjevačica. No, svatko tko se bar malo informira o meni, posluša moj `ANEZI Music Channel`, pogleda par intervjua, uz preduvjet da ima mozga, shvati da je istina puno drugačija. Ja sam rođenoj majci rekla, kada me odgovorala od prijave na reality, citiram: „Mama, pa sustav toliko ne funkcionira da mi ne

pada na pamet da jednog eura uložimo, prije nego ja sama, bez uloženog novca, ne postignem adekvatnu promociju svoga lica, pa ćemo od tuda krenuti...“. Da, ja sam ciljano išla na format koji ima veću gledanost i da mi se ugovorno ne ulazi u sfere pjevačkog posla koji sam radila i prije javne karijere, jer sloboda je za mene ogromna vrijednost. Pored toga, znala sam stanje na hrvatskoj sceni i da će biti teško naći adekvatne suradnike i promo kanale za zabavnu glazbu i slično. Na kraju, igrala sam na kartu svoje ekscentrične osobnosti i uspjela u svom naumu da udarim neki kakav takav temelj prepoznatljivosti moga lica. Glazbeno, puno je toga s čime ja ljude tek trebam upoznati, a i puno je toga što bi, da sam mogla, napravila drugačije. Ali jednostavno nisam, jer sama sam u toj borbi. No, ne zamaram se time, jer to znači da je tako moralo biti za neko moje najbolje dobro sutra. Ali ne sumnjam da će mi oni koji to trebaju, dati prostora da se još više razvijam i bolje snađem sa svime.

Imate li vi tzv. backup plan za neki drugi posao ako kriza potraje i nećete moći živjeti od glazbe?

Ne. U mojoj glavi nema scenarija gdje ja propadam. Bogata nisam, ali nisam ni siromašna. U suštini, jako sam skromna osoba pa pitanju životnih potreba. Imam svoj krov na glavu, kredita nemam, a i sreća, pa nisam kreditno nikada ni bila sposobna, haha! Fakultetski sam obrazovana, znam raditi brdo stvari i radišna sam. Tako da, privremeno mogu raditi mnogo toga kvalitetno, ali ponavljam, ne radim backup plan. Samo da je zdravlja i ne bojim se ja za sebe.