Prije nešto više od dva mjeseca, Blanka Vlašić se oprostila od sportske karijere. Skok u vis od sada će za nju biti samo hrpa uspomena. Otkako joj se svakodnevica više ne sastoji od nekoliko treninga i priprema, ova 37-godišnjakinja sada živi dosta opuštenije i mirnije. Vrlo brzo nakon obznanjenog kraja karijere, stigla je u Zagreb gdje se i trenutno nalazi. U međuvremenu je bila i u Moskvi, kako bi podržala mlađeg brata, nogometaša Nikolu Vlašića, ali i na Jahorini, na skijanju. Sve trenutke u Zagrebu ne proživljava sama - društvo joj pravi pas, kujica Roza. Ovog se puta putem Instagrama požalila na svoju najbolju prijateljicu.
'Otkako smo u Zagrebu, moj dragi pasonja stalno provodi vrijeme kod susjeda i dolazi samo prespavati kod mene. Zaključak je da vjerojatno proživljava svoj zakašnjeli pubertet. Osjećam se duboko zapostavljeno i povrijeđeno, i ne znam što ću', opisala je kratko nekadašnja atletičarka, koja je izgledala kao da ni sama nije sigurna smije li joj se ili plače.
Inače, Blanka je udomila Rozu početkom kolovoza 2019. godine, koju je HGSS spasio iz jame u mjestu Dobrinče. 'Odmah sam shvatila o čemu se radi, da je nađena u jami, da ju je spasila Hrvatska gorska služba spašavanja, da je imala ogrebotine od te jame i kamena… To me dodatno potaknulo. Još kad sam vidjela snimku tog spašavanja, jako sam poželjela da se u mom domu izliječe te traume i da imamo lijepi suživot. Jako je nepovjerljiva prema ljudima, na tome radimo, ali prema meni je stekla povjerenje i jako se zbližila sa mnom. Nije ju bilo teško zavoljeti, svakim danom to sve više i više raste kao u svakom odnosu. Meni je ovo prvi pas i svaki dan učim nešto novo', opisala je te iste godine. Od tada povučenog psa, izgleda da je izrasla u društvenog psića.
Podsjetimo, njezin kraj karijere bio je posebno emotivan, kako za nju, tako i za cijelu Hrvatsku. 'Znala sam da je vrijeme i bila sam potpuno mirna. Dapače, osjetila sam olakšanje koje nikad ne bih imala da sam 'išla preko reda' i naprasno stala onda kada su mnogi mislili da trebam. Ponosna sam na svoju karijeru. Prije svega zahvalna sam Bogu na blagoslovu talenta i okolnostima u kojima je taj talent mogao procvasti. Prijateljima i navijačima koji su vjerovali i skakali zajedno sa mnom. Iako je atletika individualni sport, uvijek sam se osjećala kao dio ekipe, jer nisam skakala samo za sebe. Istrčati počasni krug s hrvatskom zastavom za mene je uvijek bila najveća čast. S mirom u srcu, zahvalna na svakom centimetru i svakom pljesku, okrećem novu životnu stranicu', oprostila se od svoje karijere jedna od najboljih skakačica u vis svih vremena i jedna od najboljih hrvatskih sportašica
