Prošlo je već više od godinu dana otkako živimo u ‘novom normalnom’. Mi glazbenici našli smo se u situaciji u kojoj nastupa nema, a svi veći projekti čekaju neka bolja vremena. Uvijek sam bila veliki optimist pa se nadam da će i ovo uskoro proći. U ovom razdoblju trudim se iskoristiti slobodne trenutke radeći sve ono za što prije nisam imala dovoljno vremena. S obzirom na to da se bavim glazbom, navikla sam stalno biti na putu; nastupali smo diljem Hrvatske, ali i u Švicarskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH te Makedoniji. Neposredno prije nego što je počela pandemija imali smo dogovorenu turneju u Slovačkoj. Nažalost, morali smo je odgoditi za neka bolja vremena. Budući da sam i privatno velika zaljubljenica u putovanja, shvatila sam kako je pravo vrijeme da ustaljenu svakodnevicu začinim odlaskom na neko lijepo mjesto. Kako moj najbolji prijatelj živi u Barceloni, nije bilo teško odabrati destinaciju.
1. DAN
Jesam li nešto zaboravila?
Spakiranom koferu i karti u ruci prethodili su dani proučavanja uvjeta putovanja. Iako sam znala da imam sve potrebno, cijelo sam se vrijeme pitala jesam li nešto zaboravila. Za putovanje u Španjolsku tražili su se negativan PCR ili brzi antigenski TMA test ne stariji od 72 sata te ispunjen obrazac u kojem su se nalazila pitanja poput “Jeste li preboljeli koronu?”, “Jeste li bili u kontaktu sa zaraženom osobom u posljednjih 14 dana?”, a tražili su i razlog putovanja, kao i adresu odsjedanja. Raspitivala sam se o TMA antigenskom testu, ali nijedna ustanova koju sam nazvala nije znala izvode li upravo tu vrstu testa pa sam odlučila napraviti PCR. Što je sigurno, sigurno je. Testirala sam se dva dana prije puta u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici bez prethodnog naručivanja, testiranje sam platila 400 kuna, a rezultati su mi stigli isti dan u poslijepodnevnim satima. Nije mi bilo ugodno biti u neizvjesnosti do zadnjeg trenutka, ali kompanija s kojom sam putovala ponudila mi je besplatan rebooking u slučaju da je test pozitivan.
Dolazak na aerodrom bio je uobičajen, osim što je bilo puno manje ljudi nego inače. Na pultu za check-in tražili su negativan test, a kompanija s kojom sam letjela tražila je FFP2 zaštitne maske i bez njih nije bilo moguće ući u avion. Kako trenutačno nema direktnih letova za Barcelonu, presjedala sam u Beču. Avion od Zagreba do Beča bio je gotovo prazan, za razliku od onoga za Barcelonu koji je bio pun. Jedino mi je nejasno što smo pri ulasku u avion morali držati razmak od dva metra, a kada smo ušli, sjedili smo jedni pokraj drugih te gotovo i nije bilo praznog sjedala. U Barcelonu sam stigla u kasnim večernjim satima, dočekala me jako ukusna večera i odmor je napokon počeo.
2. DAN
Od pogleda do vina
Buđenje u novom gradu za mene je uvijek poseban osjećaj, prvo jutro nekako mi je najdraže. Nakon doručka odlučili smo dan provesti u prirodi pa smo se uputili na jedno od najljepših mjesta u Barceloni - Bunkers del Carmel - s kojeg se pruža najljepši pogled na cijeli grad. Naziv je dobilo prema bunkerima koji su sagrađeni 1938. tijekom Španjolskoga građanskog rata, a nalazi se na brdu Turó. Šetnja do Bunkersa trajala je otprilike sat vremena i bio je to pravi mali planinarski pothvat. Staze su lijepo uređene, a na svakih nekoliko stotina metara nalazi se nekoliko klupa i slavina s vodom. Sa svakog od tih mjesta pružao se predivan pogled na grad, a kako je počelo proljeće kada je priroda u punom cvatu, dojam je bio još bolji.
Osim nas, bilo je još samo nekoliko turista, što je neuobičajeno za to mjesto. Da budem iskrena, to mi je odgovaralo jer sam mogla nesmetano uživati. U Španjolskoj su maske obavezne i na otvorenom, a ljudi su se pridržavali tih mjera i u prirodi. Proveli smo nekoliko sati na Bunkersima, a kad smo stigli u smještaj, bili smo preumorni pa smo zaključili da je vrijeme za siestu. Do kraja dana smo kuhali i degustirali španjolska vina (koja inače obožavam) i to je bilo sve za drugi dan.
3. DAN
Hrvatski doručak i misa
Nisam spomenula da sam putovala u uskrsno vrijeme i upravo je trećeg dana našeg putovanja bio Uskrs. Nakon hrvatskog tradicionalnog doručka, otišli smo na misu u prekrasnu crkvu Sv. Pavla. Razumijem španjolski, ali nije bilo baš lako pratiti misu, dijelove sam prepoznavala po pjesmama koje su slične našima. Definitivno zanimljivo iskustvo. Inače, Španjolci nemaju običaj jesti blagoslovljenu hranu na uskrsno jutro, kao ni bojiti jaja, što mi je bilo pomalo razočaravajuće. Njihovi običaji uključuju tradicionalnu uskrsnu tortu Monu, koja se jede na Uskrsni ponedjeljak. Nakon mise prošetali smo gradom (koji je bio gotovo prazan) i vratili se kući kako bismo pripremili pravu malu uskrsnu gozbu. Znam da previše govorim o hrani, ali veliki sam gurman i obožavam kuhati.
4. DAN
Pjevanje s domaćinima
Četvrti dan bio je rezerviran za druženje sa Španjolcima. Dogovorili smo da mi spremimo hrvatski ručak, a oni za desert donosu Monu. Kombinacija je bila prilično uspješna, a druženje smo nastavili u parku. Naime, prijatelji naših uzvanika imaju svoj bend i jedva smo dočekali svi zajedno zapjevati i zasvirati. Velika sam ljubiteljica flamenca i španjolske glazbe pa mi je bio užitak pjevati s domaćima na samom izvoru te glazbe. Od grada smo unaprijed zatražili sve potrebne dozvole i uspjeli smo ih dobiti jer nas nije bilo mnogo, a poslali su nam i čuvare koji su pazili da sve prođe u najboljem redu. Dosta prolaznika pridružilo nam se na sigurnoj udaljenosti i bio je lijep osjećaj napokon nekome pjevati. Zadržali smo se do večeri, kad smo se morali uputiti kući zbog policijskog sata koji u Barceloni počinje u 22 sata i završava u šest ujutro.
5. DAN
Odbojka na pijesku
Možda je čudno što ne pišem o posjetima mjestima po kojima vjerojatno svi znate ovaj španjolski grad, ali ovo mi je treći put da sam bila tamo i nisam imala potrebu ponovno posjetiti te turističke lokalitete. Jedino mjesto na koje uvijek odem je Barceloneta. U trenutku kad su nam iz Hrvatske pristizale vijesti o snijegu, tamo je vrijeme bilo prekrasno. Odlučili smo unajmiti motocikl, što je u Barceloni vrlo uobičajeno - nalaze se po cijelom gradu i povezani su mobilnom aplikacijom pa ih samo otključate i ostavite bilo gdje kad završite vožnju. Vozili smo se raznim dijelovima grada, a odredište nam je bila plaža. Dok je ostatak grada većinom zjapio prazan, Barceloneta je bila prepuna. Ljudi su se masovno sunčali, igrali odbojku na pijesku, a oni najhrabriji čak su se i kupali. Nakon što sam objavila na Instagramu nekoliko storyja s plaže, pratitelji su mi poslali fotografije snijega, a jedan mi je ‘zaprijetio’ otpraćivanjem ako nastavim. Naravno, to me potaknulo da objavim još koji. Nakon podulje šetnje sjeli smo ‘na kavu’ (stavljam navodnike jer ne pijem kavu). Kafići rade do 17 sati, a gospodin koji je očito vlasnik već je u 16.30 počeo govoriti gostima da lagano ustanu i odu. To mi je bilo smiješno i zamislila sam kako bi moji Dalmatinci reagirali da ih netko tako potjera s kave prije kraja radnog vremena kafića. Bacili smo još jedan ‘đir’ Barcelonetom, a ostatak dana vozili smo se gradom.
6. DAN
Paella, testiranje i za kraj - churros
Dan uoči povratka u Hrvatsku bili smo pozvani na ručak gdje smo jeli tradicionalnu španjolsku paellu. Jela sam je nekoliko puta u restoranima, ali ova domaća bila je tri koplja iznad svih koje sam dotad probala. Domaćin se potrudio da svi sastojci budu svježi i taj dan izvađeni iz mora. Bila sam oduševljena. Nakon paelle bilo je vrijeme za testiranje prije povratka u Zagreb. Naručila sam se dan prije i nije bio problem pronaći mjesto gdje bih to mogla obaviti. Kako nisam bila sigurna hoće li mi zbog presjedanja biti problematičan bilo koji drugi test osim PCR-a, odlučila sam se za njega. Cijena u Barceloni iznosi 120 eura. Inače, antigenski test košta 50-ak eura. Nakon testiranja prošetali smo do Sagrada Familije kako bismo vidjeli jesu li je dovršili - još nisu. Poželjeli smo se slatkog pa smo svratili na mjesto za koje kažu da ima najbolje churrose u gradu. To je vrsta prženog tijesta koja se obično poslužuje uz vruću čokoladu i tradicionalno je španjolsko jelo. Nisam sigurna jesu li ovi koje smo jeli najbolji u Španjolskoj, ali bili su jako ukusni. Nakon toga malo smo šetali polupustim gradom, a po povratku kući degustirali smo još poneku sortu španjolskih vina. Muy bien!
7. DAN
Povratak u stvarnost
Budilica me probudila oko 6 sati i znala sam da je mojoj avanturi došao kraj. Bilo mi je jako žao što odlazim, ali ne sumnjam da ću se uskoro vratiti. Taksi sam naručila putem aplikacije, vozila me jedna starija gospođa pa smo kofere zajedničkim snagama stavljale i vadile iz automobila. Bila je izrazito simpatična i poželjela mi je što skoriji povratak u Barcelonu.
Na aerodromu sam prošla isti postupak kao i u Hrvatskoj. Odmah su tražili negativan PCR test i provjerili imam li FFP2 masku. Jedino je bilo drukčije što za povratak u Hrvatsku nije trebalo ispuniti nikakav obrazac. Aerodrom je bio poluprazan, što je prilično drukčije od prije dvije godine kad sam posljednji put bila tamo. Avion do Beča bio je popunjen do zadnjeg mjesta, kao i onaj do Zagreba. Na našem su aerodromu još jednom tražili rezultate testa, ali ovaj su ih put zadržali.
Na kraju moram reći da je moje iskustvo putovanja u vrijeme korone jako pozitivno. Cijela ova situacija promijenila je štošta, zatvorena su neka mjesta, muzeji, noćni život ne postoji (to mi je najviše nedostajalo)... Ali kako sam vječni optimist, ipak sam uspjela naći nešto pozitivno - puno bolje možete doživjeti neka mjesta jer nema pretjerane gužve. Sve u svemu, možda smo se na neke stvari već lagano i priviknuli, možda na neke nismo i nećemo, ali ovo iskustvo naučilo me da je, bez obzira na sve, najvažnije ne zaboraviti živjeti.
