RANJENA DUŠA KOJA JE DOŽIVJELA STRAHOTE: 'Ubila' je samu sebe, a za sve je kriva majka koju nitko ne bi poželio

Ljudi koji pate od psihičkih problema su najranjiviji na Zemlji. Trebate se o nama brinuti. Mi nismo kao svi ostali - u 12-minutnom videu zavapila je 2017. godine Sinéad O’Connor u nadi da će njezin emotivan govor nekome pomoći.

Njezini roditelji Sean i Marie bili su vrlo mladi kada su ušli u brak i dobili petero djece. Brak je bio nesretan i Sinéad je imala osam godina kada su se razveli. Troje starije djece, uključujući Sinéad, ostalo je živjeti s majkom, dok su mlađi otišli ocu. Šest godina provedenih s majkom ostavilo je na djeci ožiljke za cijeli život.

- Doživjela sam zlostavljanje na svakoj razini koju možete zamisliti. Moja je majka bila vrlo nesretna žena, jako, jako nasilna i loše se nosila sa životom, očito zbog vlastitog iskustva iz djetinjstva. Tukla me svakojakim predmetima. Bila sam izgladnjela, zaključana u sobu danima bez hrane i odjeće. Morala sam spavati u vrtu. Bila sam i psihički zlostavljana. Govorila bi mi da sam obično govno i da je moja krivica što su se razveli. Da sam prljava, nečista, perverzna... Bila sam obično govno jer sam bila djevojčica i od mene nije bilo koristi - priča Sinéad koja tvrdi da je majka imala sobu za mučenje, da ju je seksualno zlostavljala i pokušavala joj uništiti reproduktivne organe.
To je samo djelić svakodnevice u kojoj je odrastala i o kojem bez zadrške govori u želji da osvijesti druge kako i najmanje zlostavljanje može ostaviti trajne posljedice na djeci.

Zbog torture u djetinjstvu bila je stidljiva i povučena. Krala je u trgovinama, jer ako bi kući donijela novac ili druge stvari, majka bi bila zadovoljna. Činila je to sa sestrom. Nikad nisu odlazile spavati prije dva ujutro, nisu pisale zadaće i bile su loše učenice. Kada je Sinéad imala 19 godina, majka je poginula u prometnoj nesreći. Prije smrti jednom ju je pitala zašto im je to činila, a ona je rekla da ne zna što je napravila.

Sa 13 godina preselila se ocu, koji se ponovno oženio, i odjednom je osjetila olakšanje i slobodu s kojom se nije znala nositi. Neke su joj stvari, iako je bila svjesna da su loše, ušle u naviku - izostajala je s nastave i nastavila krasti.

- Nisam dobra osoba. Nevolja sam. Izluđujem tatu koji me ostavi ispred škole, ali ja odmah pobjegnem. Idem u kuglanu i čekam dečke da dođu jer sam zaljubljena u B., ali on ne želi djevojku pa hodam s Jeromeom Kearnsom. Briga me za školu. Najvažnije je da me Jerome grli i jako je dobar prema meni. Pričamo o Bobu Dylanu, Pink Floydu i grlimo se - napisala je u memoarima ‘Rememberings’ i dodala da nije propuštala satove engleskog kada je znala da će se čitati poezija Williama Butlera Yeats, zbog koje je i sama htjela pisati pjesme.

Izbačena je iz nekoliko katoličkih škola, a otac je bio uvjeren da će se sve promijeniti nabolje ako je smjesti u Magdalene Asylums, obrazovnu ustanovu i rehabilitacijski centar koji su vodile sestre milosrdnice. Ondje je otkrila pisanje i glazbu, ali to mjesto pamti i po kažnjavanjima.

- Moglo bi se reći da me glazba spasila. Nisam imala previše izbora, u to vrijeme nije bilo puno obrazovnih mogućnosti za djevojke poput mene. Bilo je - ili zatvor ili glazba. Imala sam sreće - prisjetila se i rekla da je u instituciji bilo dragih ljudi, ali nitko od njih nikada nije s njom razgovarao i pokušao otkriti u čemu je problem.

Jedna od sestara kupila joj je gitaru i pronašla joj učitelja, a jedna volonterka bila je sestra bubnjara Paula Byrnea iz benda In Tua Nua pa je bratu spomenula talentiranu djevojku koju je čula kako pjeva ‘Evergreen’ Barbre Streisand. Imala je samo 15 godina kada je s bendom snimila pjesmu ‘Take My Hand’, ali članovi benda su zaključili kako je premlada da im se priključi.

Godinu kasnije otac ju je upisao u školu Waterford, gdje je uz podršku nastavnika irskog jezika, Josepha Falveyja, napredovala i snimila demo album s četiri pjesme, od kojih je dvije sama napisala. Tada je odlučila napustiti obrazovni sustav i potpuno se posvetiti glazbi.

Tijekom jednog nastupa s bendom Tonton Macoute zamijetili su je vlasnici male londonske glazbene kuće Ensign Records. Preselila se u London, s njima potpisala ugovor i izdala album prvijenac ‘The Lion and the Cobra’ 1987. godine. Kritičari su hvalili njezinu snažnu i izražajnu izvedbu, kompleksnost teksta i glazbe te je prodan u pola milijuna primjeraka, ali za svjetsku slavu trebala je pričekati još nekoliko godina.

Na njezinu drugom albumu ‘I Do Not Want What I Haven’t Got’ obradila je ‘Nothing Compares 2 U’, Princeovu pjesmu koja je odmah postala globalni fenomen. Spot je osvojio MTV-jevu nagradu za spot godine, časopis Rolling Stone proglasio ju je pjevačicom godine, a album se popeo na vrh Billboardove ljestvice. Sinéad je nominirana za Grammy u kategorijama za najbolji album, najbolju pjesmu, najbolji ženski vokal, a nagradu je osvojila u kategoriji za najbolji alternativni album.

Autora tog hita Princea Rogersa Nelsona srela je samo jednom. Jednog ju je dana nazvao i rekao da će po nju poslati auto kako bi se družili. U 21 sat dočekala ju je crna limuzina, a nakon dulje vožnje došli su pred slabo osvijetljenu kuću. Nekoliko je puta pozvonila, ali nije bilo odgovora. Nakon nekog vremena nepoznati muškarac se pojavio i odveo je u kuhinju.

- Čula sam nešto i osjetila slatkasti miris. Okrenula sam se i Prince je bio na vratima. Gospodin Lepršave Manžete. Činilo se da nosi svu šminku koju je ikada na sebe stavio Boy George. Pitao me što želim piti, rekla sam nešto bezalkoholno. Uzeo je čašu iz ormarića i onda se brzo poput munje okrenuo i lupio čašom o stol tik ispred mene i rekao: “Uzmi si sama.” Vidjela sam takvo ponašanje prije. Odrasla sam s njim. Odmah sam počela tražiti izlaz ne mičući pogled s njega. Nisam znala gdje sam. Nisam znala gdje su ulazna vrata. Znala sam samo da sam u brdima daleko od ceste - opisala je u memoarima.

Tjerao ju je da jede juhu koju je posluživao njegov brat Duane prema kojem se odnosio kao prema slugi. Nakon što je odbila, donio je dva jastuka i rekao da želi da se njima tuku. Pristala je jer je mislila da će ga tako udobrovoljiti, ali shvatila je da je u jastucima nešto tvrdo, nešto čemu je namjera ozlijediti je. Prestravljena, uspjela je pronaći vrata i istrčati iz kuće. Pronašla je limuzinu u kojoj je spavao vozač, a dok se dvoumila treba li ga probuditi, pojavio se Prince i naredio joj da se vrati u kuću. Nakon nekog vremena dopustio joj je da probudi vozača, a nakon što mu je rekla da želi pozvati taksi, počeo je divljati. Govorila mu je da se smiri, kada nije, otrčala je van, ali Prince ju je ponovno ščepao. Rekao joj je da će je on odvesti, ali nije joj palo napamet sjesti s njim u auto pa je opet pobjegla i sakrila se u šumi uz posjed. Pola sata kasnije počela je hodati i kada je naišla na autocestu, odlučila je stopirati. No nije imala sreće jer je Prince vozio auto koji je stao. Naredio joj je da uđe, a kada je odbila, izišao je i počeli su se natjeravati. Spazila je da su u blizini kuće pa je otrčala prema jednoj i počela panično zvoniti na vrata. Tek tada se Prince odvezao.

- Nikada više nisam htjela vidjeti tog vraga, ali Duanea se često sjetim - napisala je.

Nedvojbeno, taj hit bio je njezina odskočna daska, ali i katalizator za preispitivanje koje ju je dovelo do sloma.

- Bila sam bolesna. Nisam bila sretna - opisala je razdoblje najvećega profesionalnog uspjeha. Često je govorila o borbi s mentalnom bolešću, godinama poslije i o bipolarnom poremećaju, depresiji, suicidalnim mislima. Potvrdila je kako je na 33. rođendan pokušala počiniti samoubojstvo i to nije bio jedini put. Poslije je svoje probleme i ispade pripisala posttraumatskom stresu i depresiji koji su posljedica zlostavljanja u djetinjstvu.

A onda se odlučila na potez koji joj je obilježio cijelu karijeru - uništavanje fotografije pape Ivana Pavla II. u emisiji ‘Saturday Night Live’ 3. listopada 1992. godine kao protest protiv seksualnog zlostavljanje djece u Katoličkoj crkvi. I prije je kritizirala Crkvu, ali ovo je izazvalo reakcije kojima se nije nadala. Frank Sinatra je rekao da to mora biti jako glupa ženska te da bi je tresnuo i da je muško. Publika ju je dva tjedna nakon incidenta izviždala na koncertu u čast 30. godišnjice rada Boba Dylana u Madison Square Gardenu. Iako ju je kolega Kris Kristofferson predstavio kao osobu koja je postala sinonim za hrabrost, publika nije dijelila njegovo mišljenje. Publika se nije stišavala, a ona je zanijemila. Zapjevala je na kraju a cappella ‘War’ Boba Marleyja, istu pjesmu koju je pjevala iz protesta u ‘SNL-u’. Slomila se nakon nastupa i neutješno plakala. Napadi su je neizmjerno pogađali.

- Bilo je to ranjivo i potresno suočavanje s brojnim predrasudama. I nepošteno. Nećete zlostavljati nekoga sa slomljenom nogom i nazivati ga čudakom sa slomljenom nogom, zar ne? - rekla je, a tek u autobiografskoj knjizi objasnila je zašto je poderala baš tu fotografiju.

- Moja je namjera uvijek bila uništiti majčinu fotografiju pape. Ona je predstavljala sve laži, lažljivce i zlostavljače. Tip ljudi koji je imao te slike su vragovi poput moje majke. Nisam znala gdje i kako ću je uništiti, ali znala sam da ću prepoznati pravi trenutak. Svi su željeli vidjeti pop zvijezdu, ali ja sam protestna pjevačica i to su stvari koje su me mučile. Nisam imala nikakvu želju biti slavna - objasnila je.

Nastavila je šokirati javnost i govorila je da je lezbijka, pa to demantirala, proglasila se katoličkom svećenicom, izjavila kako želi pristupiti Sinn Féinu, pa nije, sasula je drvlje i kamenje na papu Benedikta XVI. zato što štiti zlostavljače u redovima klera. Glasna je i kada je riječ o seksualizaciji pop glazbe pa je napisala otvoreno pismo Miley Cyrus nakon objave spota ‘Wrecking Ball’ u kojem ju je prozvala da mladim ženama šalje opasne poruke te da je moli da ubuduće kaže ‘ne’ kad je zamole da se prostituira. Miley joj je odgovorila i uslijedilo je javno prepucavanje. Prozvala je i Madonnu nakon što je izjavila da je seksi poput žaluzine. Za nju je takvo ponašanje jedne žene prema drugoj očajno, pogotovo kada je riječ o Madonni koja je je uzor milijunima. To što se cijene samo žene u kratkim suknjama velikih našminkanih usana smatra poražavajućim jer ta prihvatljiva slika zapravo postoji kako bi žene bile pod kontrolom.

Uz sve to, radila je na novim albumima, no dvoumila se bi li prestala ili ne. Najavila je povlačenje iz glazbenih voda nakon albuma ‘She Who Dwells in the Secret Place of the Most High Shall Abide Under the Shadow of the Almighty’ 2003. godine. Zamolila je i obožavatelje da joj daju prostora i imaju razumijevanja jer želi privatnost. No dvije godine kasnije izdala je album ‘Throw Down Your Arms’.

Svi ti dramatični događaji utjecali su i na njezin privatni život. Ima četvero djece s četiri različita muškarca, dvoje planirano i ‘dvije sretne nezgode’, a udavala se četiri puta. Nevinost je izgubila sa 14 godina, a već je i prije toga gledala samo starije dečke jer joj oni njezine dobi nisu mogli intelektualno parirati. Za bubnjara Johna Reynoldsa udala se 1987. kada su dobili sina Jakea, ali ubrzo su se razveli.

Nekoliko godina poslije objavila je pjesmu i album ‘My Special Child’ čiji je prihod išao programu Crvenog križa za pomoć Kurdima.

- Pjesma je o mojem iskustvu. Izdala sam je kako bi se podignula svijet o zlostavljanju djece, ali i da se pomogne Kurdima. To je moje iskustvo s pobačajem, kako sam se s time nosila i kako sam se osjećala. Nisam htjela to napraviti. Trudnoća je bila planirana i bila sam ludo zaljubljena u oca mog djeteta, ali veza nije uspjela. Svađali smo se. Nisam znala što da radim, a njega dijete nije zanimalo. Na meni je ostala odluka roditi ili ne dijete za koje znam da se otac neće brinuti. Odlučila sam ne roditi i da je bolje kasnije imati dijete s nekim tko će ga htjeti i biti uz njega. Nisam osjećala da bih to mogla sama. Ali bila sam jako sretna što sam trudna jer sam prije toga imala tri spontana pobačaja i uplašila sam se da ne mogu iznijeti trudnoću. Bila sam slomljena i to nije bila odluka koju sam lako donijela - opisala je 1991. u časopisu Spin.

S novinarom Johnom Watersom 1995. dobila je kćer Rosin, a par je gotovo odmah počeo bitku za skrbništvo. Trajala je tri godine, a četiri dana nakon što je pokušala samoubojstvo valiumom, odlučila je da je bolje da djevojčica živi s ocem u Dublinu. Bila je udana i za novinara Nicka Sommerlada, no romansa nije potrajala, a 2004. godine rodila je sina Shanea tijekom veze s glazbenikom Dónalom Lunnyjem. Nekoliko godina kasnije na svijet je došao njezin sin Yeshua Francis Neil Bonadio čiji je otac Frank Bonadio. Kada su joj bile 44 godine, udala se za dugogodišnjeg prijatelja i suradnika, glazbenika Stevea Cooneyja, ali osam mjeseci nakon toga njihovi su se putevi razišli. U prosincu 2011., nakon tri mjeseca poznanstva, udala se za terapeuta Barryja Herridgea, ali nakon samo sedam dana zajedničkog života shvatili su da je braku došao kraj. Sinéad je rekla kako je sve bilo osuđeno na propast već nekoliko sati nakon ceremonije, kada je testirala njegovu ljubav pušeći džoint. Harry je, naime, savjetnik za odvikavanje od droge. Tri godine nakon razvoda pomirili su se i navodno se nikad nisu formalno razveli, o čemu je rekla: “Nijedna žena na svijetu ne bi mogla ne obožavati muškarca koji je drži kao božicu i voli kao kurvu.”

- Najlakše je obaviti vjenčanje. Trebala sam se udati samo jednom. Ne žalim što sam se udala prvi put, ali žalim što sam to napravila drugi put. Svi su oni divni ljudi, ali prelako sam uletjela u to. Trebalo bi biti teže dobiti bračnu dozvolu - rekla je pjevačica koja u svojim dobrim fazama kaže da je sretna jer su sva četiri bivša partnera odlični i pažljivi očevi.

Ipak je prije nekoliko godina objavila poruku u kojoj je svu djecu i njihove očeve optužila za okrutnost, ustvrdivši kako im je svejedno hoće li ona živjeti ili umrijeti i da će svima biti bolje ako je nema. Bio je to novi pokušaj ubojstva, popila je veliku količinu tableta, ali na vrijeme je pronađena i smještena u bolnicu gdje joj je pružena pomoć. U svibnju 2016. godine imala je veliku krizu kada je izgubila skrbništvo nad sinom Shaneom. Nestala je na nekoliko dana i na Facebooku napisala da se predozirala te da je u nekom hotelu, negdje u Irskoj pod drugim imenom. Srećom, pronašli su je, a godinu poslije ponovno su alarmirane hitne službe jer je nestala tijekom vožnje biciklom. Pronađena je dan kasnije. Oduzeta su joj skrbništva nad maloljetnom djecom, a 2017. u sobi jednog motela u kojem je živjela snimila je video s početka teksta. Htjela je podići svijest o problemima ljudi sa psihičkim problemima i tada je otkrila da je pod nadzorom liječnika.

Nastavila je otvoreno govoriti o svojim problemima i otkrila da se u jednoj godini pokušala ubiti osam puta, promijenila je ime u Magda Davitt kako bi se ‘oslobodila patrijarhalnih robovskih imena i roditeljskog prokletstva’. Nakon što je 2018. godine prešla na islam, ponovno ga je promijenila u Shuhada Sadaqat, a prošle je godine na Twitteru objavila da je pati od paralizirajuće agorafobije zbog koje gladuje jer ne može ići u dućan, a živi u zabačenijem kraju u kojem dostava nije dostupna. Dan kasnije objavila je koliko je sretna jer je dogovorila dostavu hrane. Nekoliko tjedana kasnije obznanila je da se povlači na godinu dana i počinje tretman protiv trauma i ovisnosti.

- Sada počinje oporavak - napisala je i rekla da je zbog gubitka voljene osobe nakratko postala ovisna o drogama koje nisu marihuana. Daleko od pogleda javnosti oporavljala se i napisala kritički hvaljene memoare ‘Rememberings’ koji su ljetos objavljeni, a najavila je i novi album ‘No Veteran Dies Alone’, koji će objaviti iduće godine. Planira i turneju, a njezin zanimljiv i jedinstven život uskoro će biti zabilježen i kamerama te je prije dva tjedna potvrđeno da je počelo snimanje dokumentarnog filma radnog naziva ‘Sinéad’ koji će ‘njezinu priču ispričati njezinim riječima’.