MARIO VALENTIĆ GODINU DANA NAKON POTRESA U PETRINJI: 'Ljudi su nastavili živjeti najbolje što mogu'

Mario Valentić godinu dana nakon razornog potresa u rodnoj Petrinji prisjeća se tadašnjih iskustava i komentira trenutačnu situaciju.

'Uz pomoć svojih dragih prijatelja priskočio sam ponajprije svojim roditeljima koji žive u Petrinji, a poslije još nekima kojima sam mogao. Tada nisam osjećao težinu, nego neki borbeni duh koji me obuzeo jednako kao i duh zajedništva koji je obuzeo cijelu državu', prisjeća se Mario dana koji će mnogi Hrvati još dugo pamtiti, no ne po dobrome.

Izvor: Privatni album

Hrvatska je tada još jednom pokazala kako je moć zajedništva najjača u teškim vremenima. Kuhari volonteri iz raznih mjesta okupili su se na Banovini te samostalno organizirali kuhanje i podjelu obroku ljudima koji su nakon potresa ostali bez kuća, ali i osnovnih stvari kao što su hrana i higijenske potrepštine. Potres je dodatno uznemirio stanovnike Sisačko‑mo­slavačke županije koji su već proživljavali teško razdoblje i zbog lockdowna i općenito svakodnevnih neizvjesnih situacija. Neki od njih izgubili su domove, a drugi su zbog straha od novog potresa odbijali spavati u svojim kućama pa su sklonište pronalazili u vlastitim automobilima, a u cijeloj Hrvatskoj organizirane su akcije pronalaska i dostave kamp-kućica za unesrećene. Potres je ostavio pečat i na sve one koji su se dobrovoljno našli na prvoj liniji pomoći.

'U životu se nastojim što više prisjećati događaja koji su u meni probudili lijepe emocije, potres to sigurno nije. I sâm sam ga osjetio, a kad bih se trebao prisjetiti prvih emocija, bile bi to u prvi mah neizvjesnost i nemir, a u drugi unutarnji poziv za pomoć', govori nam Mario.

Danas, s odmakom od gotovo godinu dana od potresa, Mario nam objašnjava kako gleda na trenutačnu situaciju na Banovini.

'Ljudi su godinu dana stariji, iskusniji, zreliji i to je promjena koja je za sve nas neizbježna. Tijekom odlazaka u Petrinju primjećujem da su neke kuće sanirane, ali mnoge nisu. Neke su srušene, ima tu još mnogo posla', govori.

Kad je riječ o trenutačnom načinu života stanovnika Sisačko-moslavačke županije, Mario kratko komentira da zna samo kako su njegovi roditelji i prijatelji nastavili živjeti najbolje što mogu. S obzirom na to da mnogi i dalje žive u kamp-prikolicama i ne znaju kada će osvanuti dan da se napokon mogu useliti u svoje domove, u javnosti ne prestaje negodovanje zbog brzine, točnije neažurnosti obnove Banovine.

Izvor: Dražen Kokorić

Dok neki smatraju da su vladajući trebali napraviti bolji posao i brže pomoći unesre­ćenima, Mario nastoji biti optimističan i vjeruje da nadležne službe rade i radit će najbolje što mogu kako bi izgradile novu Petrinju. No na pitanje očekuje li da će se stanovnicima Petrinje i okolnih mjesta u bližoj budućnosti život vratiti u normalu, poručuje kako 'iz očekivanja naviru topla, uvijek svježa razočaranja'.

Životi mnogih ljudi su razoreni, a trauma koju su proživjeli tijekom razornog potresa, nažalost, nije gotova jer gotovo svakog mjeseca Hrvatsku pogodi novi potres. Manje magnitude od prošlogodišnjeg, no dovoljno jak da i dalje mnogima ne pruža mogućnost lakog sna. Seizmolozi kažu kako se može očekivati da će se potresi nastaviti i da se, nažalost, ne može znati hoće li oni biti jači ili slabiji, čemu i svjedočimo u posljednjih godinu dana. Kako je i dalje nepoznato kada će se svi stanovnici čiji su domovi označeni crvenom naljepnicom moći useliti u svoje domove, mnogi su morali prihvatiti situaciju takvu kakva jest i strah prihvatiti kao dio svakodnevice. Mario je s nama podijelio i smatra li da stanovnici Petrinje i dalje strahuju od potresa te je li strah prisutan i kod njega.

'Ne bojim se, a mislim da ni ljudi koji tamo žive nisu stalno u strahu. Pa njih tamo svako malo trese tijekom cijele godine. Moji su mi javili baš neku večer da je udarilo malo jače nakon duljeg vremena. Vjerojatno su se svi već naviknuli živjeti s tim', govori Mario.