Kad je prije nešto više od godinu dana otišla na rodiljski dopust u gotovo devetom mjesecu trudnoće, nitko nije očekivao da će se omiljeno lice Informativnog programa Nove TV vratiti na male ekrane već nakon deset mjeseci. Ali takva je Marija Miholjek, savršeno organizirana mlada žena koja živi na relaciji Zagreb-Đakovo i koja nakon cjelodnevne smjene ne skida osmijeh s lica... Oni koji dobro poznaju ovu simpatičnu Đakovčanku reći će da je to osoba od koje možete očekivati samo pozitivne stvari i lijepu riječ. Vidi se to i kad s puno ljubavi i predanosti vodi ‘Dnevnik Nove TV’, ali i kako priča o svojem jednogodišnjem sinčiću Boni, koji joj je postao apsolutno najvažnije biće na svijetu, što je nesebično podijelila s čitateljima Storyja... Story: Vaš je sinčić Bono prije petnaestak dana proslavio svoj prvi rođendan, a tri mjeseca prije toga vi ste se vratili s rodiljskog dopusta. Kako ste se snašli nakon stanke od deset mjeseci? Jeste li imali tremu prije svog prvog vođenja ‘Dnevnika Nove TV’? Bila sam jako uzbuđena, ne samo dan prije nego i mjesec dana prije svog povratka na posao. Već sam mjesec dana prije povratka počela s fonetskim pripremama, s vraćanjem svoga glasa u formu jer naš ‘Dnevnik’ traje 50 minuta i valja biti dobro pripremljen. Čak sam iz Đakova putem Skypa s fonetičarkom radila vježbe. I koliko god bila zaokupljena svojim sinčićem, gledala sam ‘Dnevnik’ ili putem interneta pratila što moji kolege rade; nisam mogla napraviti taj otklon i potpuno se isključiti. Kad sam se vratila, svi su mi bili velika potpora, tako da je moj osjećaj bio isti kao i 10. listopada 2005., kad sam i počela voditi ‘Dnevnik Nove TV’. A Saša Kopljar je fantastična osoba i profesionalac te čovjek kakvog možeš samo poželjeti kao suradnika. Dakle, sve je prošlo u najboljem redu. Story: I nakon porođaja izgledate fantastično, što radite da ste tako fit mama? Sve se nekako samo od sebe vratilo na svoje, s vremenom se sve posložilo. Prije svega, pobornik sam zdravog načina života i ne podržavam neke drastične dijete. Meni je na prvome mjestu bilo moje dijete, a na drugom zdravlje. Nije mi drago kad od poznanica i prijateljica čujem da mjesec dana nakon porođaja kreću na neke drastične dijete i svakodnevna vježbanja. Sve ima svoje vrijeme, nekom to ide brže, nekom sporije. Uz to, moj je tempo takav da sam se brzo vratila u formu jer inače nisam tip od teretane i sporta. Story: Dok vas nije bilo, mijenjala vas je kolegica Ivana Paradžiković, koja je izgledom dosta slična vama. Jeste li ikada pomislili da je vaš posao doveden u pitanje? Prije ste vodili i uređivali ‘Provjereno’, koje je sada ona preuzela, žalite li zbog toga? Nisam. Znala sam da se vraćam u ‘Dnevnik Nove TV’, gdje sam i počela. Ivanu je divno imati i za kolegicu i za prijateljicu, nas smo dvije proživjele neke stvari koje doživiš jednom u životu i jako smo povezane. Ona je sada na mjestu voditeljice i urednice ‘Provjerenog’ zato što se nametnula sjajnim novinarskim radom i apsolutno je to zaslužila. Emisija ‘Provjereno’ dio je mog života koji je velikim slovima urezan u moje srce i bez obzira na to što potpisom nisam više dio te emisije, ne osjećam da nisam više dio te ekipe. Važno mi je da sam s njima ostala u kontaktu, a kad dolazim na televiziju, redakcija ‘Provjerenog’ moja je prva postaja. Ponosna sam što sam bila u toj emisiji i što postiže dobru gledanost. Story: Već pet godina kontinuirano živite na relaciji Zagreb-Đakovo, kako sada to uspijevate s obzirom na to da imate malo dijete? Čini se da ste superžena koja apsolutno sve stiže... Točnije, putujem od studentskih dana. Nekako sam si posložila u glavi da taj put ne doživljavam kao traumu. Kad putujem s obitelji, idemo automobilom i treba nam dva sata, a otkako sam počela raditi, bake su došle na svoje pa Bono može koji dan ostati u Đakovu, a ja im se pridružim čim odradim posao. U toj varijanti putujem vlakom i nije mi nimalo teško. Radim na laptopu, pročitam novine i evo me sa svojom obitelji. Dakle, sve se nekako može kad se hoće. Story: Kako Bono reagira kad vas nema četiri dana? Ipak mu je tek godinu dana... Ovo je sad tek drugi put da je nekoliko dana odvojen od mene i zasad je sve pod kontrolom. Od prvoga dana Bono je putnik, putovali smo već i avionom, idemo s njim u Đakovo, na more i ne paničarimo oko toga. Kad znam da je on dobro zbrinut i u dobrim rukama, onda mi je lakše. Mislim da nije loše naviknuti sebe i dijete na malu odvojenost, no naravno ne prečesto. Story: Je li vam teško kad odlazite na posao i morate se usredotočiti na nešto drugo, a ne samo na njega? I kad ga ostavljam u Zagrebu s gospođom koja ga čuva i kad ostane s bakama, nastojim napraviti to bez previše razmišljanja jer mi je onda još teže. Nema tu puno pozdravljanja i previše poljubaca jer nam je onda oboma teško. Ali onda kad sam slobodna, imamo vrijeme samo za sebe i uživamo u tome. Story: Kakva ste majka? Mislim da sam popustljiva. Svoje sam dijete dosta i razmazila, ali tata je tu korektiv i sve stavlja u prihvatljive pedagoške okvire. No kad cijeli dan ne vidim svoje dijete i navečer dođem kući, razumljivo je, naravno, da bih mu sve dopustila i dala sve na svijetu. Story: Kako ste proslavili Bonin rođendan? Obiteljski i veselo u našem Đakovu. Story: Kakva je Bono beba, je li karakterno više sličniji mami ili tati? Mislim da je apsolutno svoj. Ponekad pokazuje moje, ponekad Borisove osobine, ali u konačnici on fura svoj film. Story: A izgledom? Ukratko, tata s maminim očima. Tako barem svi kažu. Story: Planirate li imati još djece? Voljela bih imati još djece, to je jedino što mogu reći u ovom trenutku. Teško mi je govoriti o planovima i budućnosti, bit će kako bude. Story: Koliko dopuštate da bake sudjeluju u odgoju vašeg djeteta? Rado poslušam savjet, nešto od toga konzumiram, a na nekima ljubazno zahvalim i napravim po svom. Mi živimo zapravo u Zagrebu, a u Đakovu su nam obitelji. I kad smo tamo, drago nam je da toliko vole i brinu se za unuče. Ako i ima savjeta koje nećemo koristiti, rado ćemo ih poslušati. Jer ja sam također obožavala svoje bake i djedove i ne mogu zamisliti kako bi mi život izgledao bez njihove potpore. Story: Hvata li vas panika ako vam maleni, primjerice, po noći dobije temperaturu? Ili ste se već priviknuli na ta povremena kašljucanja, probavne smetnje... Nije mi svejedno, ali mislim da nisam paničarka. Barem kad je o prehladama riječ. Često se poslužim metodama svoje bake, pa ako je temperatura u pitanju, stavim mu obloge na ruke i noge i pričekam s upotrebom lijekova. Volim poslušati narodnu medicinu, no naravno da mi, kao i svakom roditelju, nije svejedno kad mu se dijete razboli. Ipak nastojim ostati na zemlji, savjetujem se, a ako je gluho doba noći, pogledam u jednu svoju knjižicu što raditi u hitnim situacijama. U takvim bih slučajevima ujutro sigurno odvela Bonu liječniku. Story: Kako ste se odlučili baš za ime Bono? Sveti Bono je zaštitnik Vukovara, meni se to ime od davnina duboko urezalo i svidjelo, kao i mojem suprugu. Ako je suditi prema latinskoj poslovici Nomen est omen (ime je znak), Bono znači dobar, pošten, plemenit, a naše je dijete uistinu dobro. Story: Vaš je suprug profesor glazbenog, no otkako ste se preselili u Zagreb, više ne radi u školi nego se bavi razglasom. Pretpostavljam da to uključuje radne vikende. Koliko on zapravo ima vremena posvetiti se djetetu. Kad radi, baš kao i ja, onda ga taj dan u potpunosti nema. No ni njegov posao nije takav da je na poslu od ponedjeljka do petka od 9 do 17, nego ima unaprijed dogovorene termine, pa je najviše angažiran vikendima. I meni i njemu kalendar je ispunjen smjenama i datumima, ali sve je to stvar dobre organizacije. I, naravno, svaki slobodan trenutak nastojimo posvetiti sinu. Story: Je li on veći autoritet sinu? Podjednako smo to oboje. Story: Jeste li ikad požalili što ste se prije pet godina preselili u Zagreb? Nisam. Obožavam svoj posao koji me u potpunosti ispunjava. I u budućnosti se vidim dijelom ovog vrhunskog tima koji prvi i na vrijeme izvještava građane o svim gorućim problemima zastupajući njihova prava za bolji život. Sa svojom obitelji živim na dvije adrese, ali nismo ni prvi ni zadnji, zapravo je sve stvar navike i dobre organizacije. Uskoro je, točnije 10. listopada 2010., pet godina ‘Dnevnika Nove TV’ i tadašnja odluka da odem u Zagreb i počnem raditi na Novoj TV, promijenila mi je život u pozitivnom smislu.
Razgovarala Astrid Werbolle Fotografije Dražen Kokorić Styling Romano Decker Zahvaljujemo Art Interijerima na ustupljenom prostoru
