Domaća pjevačica za Story o užasu kroz koji je prošla: 'Život mi se promijenio u sekundi'

Pjevačica Maja Bajamić (32) šokirala je mnoge sredinom veljače kada je na društvenim mrežama objavila snimku svog smrskanog automobila nakon što je doživjela prometnu nesreću na autocesti. Uslijedile su scene koje nikada neće zaboraviti i još ne može vjerovati da nema niti jednu ogrebotinu.

Putovala sam u Split na pogreb bliskoj osobi bliske osobe. Isti dan sam se trebala vratiti u Zagreb na nastup. Kratko sam vozila u lijevoj traci i u jednom sam trenutku čula zvuk ispod moje strane vrata auta, kao da se odbilo nešto poput kamena. Bila je to sekunda u kojoj sam pogledala ulijevo i ruke na volanu kratkim trzajem popratile su pogled. Sekunda skretanja fokusa i
emocionalne raspršenosti donijeli su par sekundi na cesti koje su promijenile moj život i nikada ih neću zaboraviti, to je sigurno.

Kako ste se osjećali kad ste izašli iz auta i vidjeli da niste ozlijeđeni?

U trenutku kada je, nakon 3 jaka udarca auto napokon stao, prvo sam ispružila dlanove pred oči i okretala ih u čudu.. zatim sam pogledom i rukama pregledala cijelo tijelo i vidjela da nemam ni trag nesreće na sebi.
U istom trenutku bila sam u šoku od događaja i čudu što sam iz uništenog auta izašla bez ogrebotine, kao da sam upravo parkirala, a ne manevrirala kao u najluđem akcijskom filmu. Hvala anđelima čuvarima, Bogu i cijelom nebu.

U trenutku kada sam pred sobom vidjela ogradu bilo mi je jasno da započinje prometna nesreća. U tom su trenutku, uz golemu sreću i tijelo i daljnji potezi odigrali bitnu ulogu, što sam osvijestila tek poslije i još jednom sam zahvalna sportu za brze reflekse i maksimalnu koncentraciju i pribranost u ‘zadanoj’ situaciji.

Ranije ste govorili da ste imali ozljedu vratne kralježnice, jeste li se bojali da se zbog prometne nešto pogoršalo na tom području?

Da, ozljedu sam zadobila na plesu 2018. godine i donijela mi je tešku i bolnu godinu. Protruzija diska je gadna stvar i nikad se u potpunosti nisam riješila smetnji i bolova. Dan poslije nesreće pojavili su se jaki bolovi u glavi i području vrata, pa sam, po preporuci išla na ct glave. Još jednom, nema nikakve ozljede. Mišićni spazam i velika količina stresa bio je uzrok boli koja je danima kasnije putovala cijelim tijelom i putuje još uvijek.

Koliko vam je značilo to što su vam prilazili nepoznati ljudi na autoputu i pitali vas mogu li vam kako pomoći? Vraća li vam to vjeru u ljudskost?

Iskreno, nikada nisam i neću izgubiti vjeru u ljudskost.
Ovom prilikom od srca zahvaljujem svima koji su u tom, za mene istovremeno prestrašnom i presretnom trenutku stali i pitali trebam li pomoć; redom sam i kao na traci govorila ‘hvala, idite samo, sve je ok, ja sam ok’, a u pogledima sam vidjela iščuđavanje kada su ugledali mene , pa auto pored. Jasno je bilo -ovo je čudo. Posebno hvala dečku koji je samoinicijativno zaustavio auto i stao bez obzira na moje riječi, uvjerio se da sam dobro i postavio trokut umjesto mene.

Toga dana jedva ste izvukli živu glavu i zaključili ste da je 17.2. vaš novi rođendan. Prošlo je nekoliko dana, kako se sad osjećate? 

Svakodnevno mi glavom prođe prva rečenica koju mi je uputila mlada policajka koja je s kolegom došla na očevid: ‘Jeste li svjesni da je danas vaš novi rođendan?’ Nakon par dana odmaka, fizički sam odlično, čemu je pridonijela snažna podrška kako meni najbližih ljudi i svih onih koje ne poznajem, a koji su uz riječi utjehe dijelili i svoja osobna iskustva u trenutku kada sam, za razliku od inače, željela podijeliti svoje iskustvo/svjedočanstvo.

Imala sam osjećaj da neću moći sama i u tišini kao i dosad. Posao kojim se bavim često je nemilosrdan kada su u pitanju emocionalni/psihički stresovi i otkazivanja angažmana i žao mi je što često prevlada stav neljubavi prema sebi ‘ako si na nogama, dobro si, ako je mala ozljeda - izdrži’ itd. Iskreno, voljela bi da više poštujem(o) sebe i svoja unutarnja stanja i da nekad ostanemo u njima dok ih ne iscijeliti, a ne potiskujemo i ‘idemo preko’ sto je uvijek do ovog trenutka nažalost bio i moj osobni odabir. Kada sam se otvorila i podijelila što se dogodilo, osjećala sam se zaštićenijom i sigurnijom i zahvaljujući tom vjetru podrške ljudi, iscjeljujuće djelovanje par dana poslije imao je i cabaret od kojeg nisam uzela pauzu, jer sam osjećala da je u redu da ljudi znaju ‘da nije u redu’, ali da sam tu. Sada je u tijeku onaj dio zacjeljivanja duhovnog i psihičkog koje još uvijek ‘treperi’ nakon proživljenog. Nastojim se sto vise uzemljiti i umiriti. Tu su dragi prijatelji, obitelj, djevojčica s kojom svakodnevno radim kao asistentica u nastavi, glazba koju izvodim i stvaram, studio, klavir, publika..

U kabaretskim ste vodama. Nastupate li još pod vodstvom Mire Ungara i što vas je očaralo u cabaretu?

Da, već 4 godine moj je život i službeno cabaret. Jedna je to od zahtjevnijih umjetničkih formi koja uz izvrsnost u pjevanju ‘uživo’uključuje i glumu i ples/scenski pokret. Iziskuje kako umjetničku i pjevačku, tako i sportsku disciplinu.
Jako mi je lijepo i počašćena sam biti dio šarene umjetničke obitelji pjevača, plesača, akrobata, stand-upera, ‘hoola-hoopovaca’, a sve pod budnim okom našeg neumornog Petra Pana i ‘Ćaće’- dragog Mire Ungara. Čast mi je i ponos gotovo svaki vikend čuti ‘rasprodani smo’ i lijepo je što nas publika prepoznaje, podržava i nagrađuje svojim prisustvom. Uskoro kreću pripreme za novi cabaret, a sve koji još nisu pogledali ‘Esprit De Paris’, od srca pozivam u Kontesu- klub kazališta Komedija da odemo zajedno u neki drugi svijet!

Ima li nešto što želite postići u budućnosti s poslovne strane, ali i privatne?

Ima, naravno da ima. Kako na privatnom, tako i na poslovnom planu, moji su snovi lijepi i veliki i sretna sam i zahvalna za ovu ‘produženu kartu’ koju ću još veselija i prizemljenija iskoristiti da ih u radosti, slobodi, hrabrosti i ljubavi i ostvarim.

Više fotografija prometne nesreće pogledajte u galeriji: