Marlon Brando umro je strašnom smrću: Na samrti je okupio svoj djecu i rekao im posljednju želju koja izaziva jezu

Marlon Brando snimio je preko 200 sati osobnih ispovijesti koje je izgovorio na magnetofon. Bio je to njegov tajni dnevni, audio zapis koji je trpio sve. Mračne tajne slavnog glumca koji je prezirao svog oca, izgubio djecu zbog ubojstva i samoubojstva, te svaki bolni trenutak svog života pretvorio u maestralnu filmsku predstavu.

Dana 16. svibnja 1990. u ranim večernjim satima - muškarac je upucan u glavu dok je razbijao televizor u Brandovoj kući. Brando, koji je u to vrijeme bio kod kuće, čuo je pucanj i dojurio na lice mjesta te pokušao spasiti čovjekov život. Bilo je pre kasno. Pokojnik je bio dvadesetšestogodišnji Doug Drolet, izdanak ugledne obitelji i dečko Cheyenne Brando, glumčeve kćeri.

Cheyenne, u to vrijeme u osmom mjesecu trudnoće, bila je dijete tahićanske glumice Tarite Teriipaie koju je Brando upoznao, zaljubio se i oženio (ona mu je bila treća žena) na snimanju filma 1962. Da stvar bude gora, ubojica nesretnog mladića bio je Marlonov sin - Christian.

Bila je to užasna scena. Marlonov 32-godišnji prvorođeni sin ubio je sestrinog partnera u pijanom bijesu nakon što je njegova sestra tvrdila da ju je tukao tijekom noćnog izlaska. Njezine tvrdnje o zlostavljanju kasnije su se pokazale lažnima. Cheyenne Brando počinila je samoubojstvo pet godina kasnije. Za Branda je ovo bio pakao.

Tijekom svog života pokušavao je zaštititi svoju obitelj, posebno svoju brojnu djecu, od onoga što je smatrao toksičnošću slave. Sada, unatoč njegovim naporima, obitelj se uništavala iznutra. U prošlosti je bilo zabrinjavajućih incidenata - njegova prva supruga, glumica Anna Kashfi rođena u Calcutti, sredila je meksičkim razbojnicima otmicu njihovog sina Christiana za 10.000 dolara dok je Brando bio odsutan u francuskoj prijestolnici snimajući film Posljednji tango u Parizu 1972. - ali ništa usporediti s Dougovim ubojstvom. Marlona je sve to razdiralo.

Ovaj dokumentarac sastavljen je od audio zapisa koje je Brando ostavio iza sebe. Bili su to sati i sati zvuka koji je glumac snimao svaki dan. Njegov audio dnevnik.

Na primjer, kada se rodio njegov prvi sin, Christian, publika je mogla čuti glas Marlona Branda kako govori:

'Ne želim da se moj otac približi Christianu. Na dan kad se rodio, rekao sam sam sebi sa suzama u očima: 'Moj otac se nikada neće približiti mom djetetu zbog štete koju mi ​​je nanio.'

No, s majkom koja je bila alkoholičarka i koju je glumac, još dok je bio dječak, stalno tražio po klubovima i barovima gdje bi se povremeno onesvijestila, bio je tek nešto bliži.

Brandov odnos s ocem, odnosno nedostatak istog, prožimao je svaki dio njegova života, kroz cijeli život. Bila je to bolest.

U Brandovom karakteru uvijek je postojala ta vragolasta strana, nepredvidiva, problematična, buntovna strana – osobina za koju tvrdi da se pojavila nakon što je bio shrvan kada je njegova majka otišla od kuće kada je imao samo sedam godina.

Dosada je na kraju dovela do sumnje u sebe, osjetljivosti ne toliko na njegove sposobnosti koliko na razloge za bavljenje profesijom.

'Laž u životu je ono što je gluma. Sve što sam učinio je da sam bio svjestan procesa. Svi ste vi glumci. I dobri glumci, jer ste lažljivci. Kada kažete nešto što ne mislite niti mislite nazad od toga da kažeš nešto što stvarno misliš, a to je gluma', rekao je Brando.

'Dođete kući u četiri sata ujutro i ona vas čeka na vrhu stepenica, vaša žena. 'Ne bi mi vjerovala, dušo. Ne bi vjerovala što mi se dogodilo!' Vaš um juri 10 000 milja na sat; lagati brzinom svjetlosti; lažeš da si spasiš život. Posljednja stvar na svijetu koju želite da ona zna je istina. Lažeš za mir. Lažeš iz ljubavi', objasnio je.

Još jedna nesreća koja je zadesila Marlona Branda bila je popularnost i pohvale. Mrzio je oboje.

Tijekom karijere razočarao se u svoju osobnost. Slava kao da je trunula u njemu; smatrao je da je to nepristojno i neukusno. 'Želio sam sudjelovati u snimanju filmova kako bih ih mogao promijeniti u nešto što je bliže istini', kaže Brando, zvučeći pomalo rezignirano. 'Mislio sam da ja to mogu.'

Unatoč rastućem nepovjerenju prema holivudskom stroju, Brando je shvatio da filmovi bi mogli biti moćno oruđe, kako za glumca tako i za publiku, mogli bi promijeniti nečije mjesto u svijetu, mogao bi se stvoriti mit i koristiti za vlastite svrhe, piše Stil.

Na kraju je uspjeh postao omča oko Brandova vrata. Stalno se osjećao krivo predstavljenim, krivo protumačenim - bilo od strane novinara i pisaca ili zbog stalnog upada s kojim bi se morao nositi kad god bi napuštao utočište svog doma na Beverly Hillsu. Postao je paranoičan. Počeo je opsesivno bilježiti sve, svaku osobu koju je sreo kod kuće, svaki poslovni sastanak, čak i ideje o dodatnim sigurnosnim mjerama koje je želio poduzeti u svom domu.

Njegova kći Rebecca je otkrila i kako Brando nije želio da bilo koje od njegove brojne djece krene njegovim stopama. Želio je da uče, da se bave akademskim radom, a ne da glume.

Brando je preminuo 1. srpnja 2004. od respiratornih i srčanih problema. Iza sebe je ostavio 14-ero djece i najmanje 30 unučadi. Pred kraj života bolovao je od slabog vida uzrokovanog dijabetesom i od raka jetre.

'Sjećam se posljednjeg razgovora koji sam vodila s njim', kaže Rebecca.

'Bilo je to samo nekoliko tjedana prije nego što je umro. Nije želio da svi, pogotovo ne sva djeca, znaju koliko je loš. Izrazili smo ljubav jedno drugome i to je bilo to. Nikada to neću zaboraviti. Moj otac je želio biti zamrznut. Ono što je najviše želio bilo je da znanstvenici pronađu način da on umre i onda ga vrate za nekoliko desetljeća', ispričala je.