U Hrvatskoj je ponovno uvedeno temeljno vojno osposobljavanje na koje su 2026. pozvani vojni obveznici rođeni 2007. godine. Prvi ročnici prijavili su se u svoje vojarne, a još prošle godine jedna žena, redateljica Kristina Grubiša prijavila se na dobrovoljno služenje vojnog roka. Još od srednje škole u njoj je tinjao interes za vojsku, a da je to zanimljiv karijerni odabir potvrdilo se i tijekom studija na FFZG-u kada je slušala predmete Vojska i rat te Terorizam i društvo. Ipak, poslije ju je ‘obuhvatilo i pojelo’ kazalište te se prebacila na studij kazališne režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Ipak, žar za vojskom je nikada nije napustio pa je, nakon što je ljetos završila služenje dvomjesečnog dobrovoljnog roka, odlučila ostati u vojsci. O svom iskustvu profesionalne vojnikinje te kako ga spaja s redateljskom karijerom govori u intervjuu...
Prošle godine prijavili ste se i služili dobrovoljni vojni rok. Kakvo je to bilo iskustvo?
Kad god mi netko postavi to pitanje, mislim da sve govori to što bih ga svim srcem rado odslužila ponovno. Za vojni rok pripremala sam se nekoliko mjeseci prije početka, ali svejedno su bili prisutni trema i veliko uzbuđenje. Naravno da ste, kada tek dođete, zbunjeni svim novim informacijama i tempom, ali brzo se na njega naviknete. Instruktori su tu za vas pa se osjećate sigurno tijekom svih tih promjena. Ljudi koje sam upoznala dolaze iz različitih krajeva Hrvatske, s različitim pozadinskim pričama, motivacijama, iskustvima… Usprkos tome, tijekom obuke se svi na poseban način zbližite. Što se tiče same obuke, fizičke zahtjevnosti i zadataka, moram reći da mi je svaki od njih bio zanimljiv. Da, naravno da zna biti teško, ali to je vojna obuka pa je to bilo i očekivano. U svim aspektima mi je vojni rok bio iskustvo koje ću još dugo pamtiti.
Prošle ste godine u intervjuu za Story rekli kako je vaš interes za vojsku bio prisutan još od srednje škole. Je li vojska sve ono što ste mislili, nadali se da će biti?
Da, sjećam se kako mi je i tada vojna karijera djelovala uzbudljivo! Ono što malo ljudi iz šire javnosti zna, pa tako nisam ni ja dok nisam ušla u sustav, jest koliko opcija za rast i razvoj ima u vojsci. Brojni su smjerovi usmjereni na tehnološke i informacijske znanosti, obuke iz raznih tečajeva, diplomacije, prve pomoći, vojne vježbe na terenu… Opcije su brojne. Za mlade osobe željne znanja i stjecanja iskustava vojska nudi odličan spektar mogućnosti.
Jeste li kao žena prolazili istu obuku kao muškarci? Ima li tu razlike između vojnika?
Obuka je jednaka za oba spola. Sa mnom je na vojnom roku bila jedna kolegica sitne građe. Morala je proći i odraditi jednake zadatke kao ostali kolegice i kolege, proći jednake napore. Ono što je u tim slučajevima nužno su međusobna potpora i pomaganje. Svi smo bili tu jedni za druge jer smo imali isti cilj, a to je proći obuku. Vojska stalno stavlja naglasak na važnost zajedništva u izvršavanju zadataka.
Od ove je godine uvedeno temeljno vojno osposobljavanje. Što biste poručili svima koji će ga služiti? Kako je u vojsci?
Da idu otvorenog srca i uma te dopuste da ih doživljeno iznenadi. Postoje razni komentari i svatko ima svoje mišljenje, što je i prirodno, nismo svi istog karaktera. Bitno je da svoje mišljenje ne gradite prema tuđim slikama, nego da sebi postavite jednu vrstu testa i dopustite si istraživati - što vam odgovara, zašto vam to odgovora ili ne.
Nakon dobrovoljnog vojnog roka prošli ste specijalizaciju i danas ste profesionalna vojnikinja. Kako izgleda vaš dan? Što radite?
Prošla sam specijalizaciju za veziste u Velikoj Gorici. Obuka je tehničkog smjera, važna je visoka razina znanja engleskog jezika i nudi razna daljnja usavršavanja. To je odličan izbor za sve koji su naklonjeni informatici - ono što svakako treba spomenuti jest to da imate priliku raditi s vojnom tehnologijom koja prednjači u tom polju. Što se tiče mog dana, svaki je drugačiji. Na poslu dobivam različite, meni izazovne zadatke pa radno vrijeme brzo prođe. No ono što je ipak jednako za sve jest jutarnja priprema i vojnička ‘higijena’: dosta rano buđenje, spremanje i odlazak na posao.
Što ste o sebi naučili tijekom svog vojnog puta?
U svemu ovome sam nova - završila sam vojni rok u srpnju prošle godine. Na ovo pitanje bi sigurno stariji kolege i kolegice mogli dati puno bolji odgovor. No mogu reći da već sada vidim zdrave promjene u svom životu kad je riječ o rutini, fizičkoj spremnosti, zdravlju, ali najvažnije je to što se osjećam ispunjeno svaki dan.
S obzirom na situaciju u svijetu, postoji li strah kada razmišljate o mogućnosti da ćete jednog dana biti poslani u ratnu zonu?
Svaki vojnik daje prisegu i mora razumjeti ozbiljnost što ona znači. Rat je grozna, strašna pojava za koju se svim srcem nadam da se više neće javiti na našim prostorima. Isto tako moramo svi biti svjesni da živimo u izazovnom i neizvjesnom vremenu. Nažalost, činjenica je da se događaji kojima danas svjedočimo ne događaju prvi put pa treba biti spreman i svjestan svih opcija.
Osim vojske, tu je i redateljska karijera. Kako usklađujete posao u vojsci s onim u kazalištu, primjerice dok ste radili na predstavi ‘Kraljica lopte’?
Vojska je strukturirana, što mi ostavlja konkretno slobodno vrijeme koje prije nisam imala. U to slobodno vrijeme bavim se umjetnošću i svojim ostalim interesima i različitim hobijima. Zasad su obje sfere u balansu, što me neopisivo ispunjava. Imam prostora za umjetnički ventil, a ujedno radim u dinamičnom okruženju gdje mogu stjecati nove vještine.
Za redatelje se često govori kako žive bonvivanskim životom, dok vojska odiše disciplinom i strogim ustrojem. Je li teško spojiti ta dva suprotna svijeta?
Smatram da je i u kazalištu nužna prisutnost discipline. To nije negativna stavka, nego nam omogućava da svi najjednostavnije i najkvalitetnije dođemo do željenog cilja. Isto tako, moram reći da sam imala priliku raditi s glumcima za koje sam sigurna da bi se odlično snašli i u vojnom okruženju, po svojoj predanosti, radnoj etici i stegi. Sve je do pojedinaca, kako gledaju na svoj posao.
Biste li o svom iskustvu u vojsci napravili predstavu?
Moje dosadašnje iskustvo je zanimljivo, ali definitivno ima starijih kolega i kolegica čija su iskustva zaslužila puno više prostora za iskazivanje. Njihove bi priče bilo vrijedno saslušati.
Više fotografija pogledajte u galeriji:
