Jole: 'Eto, opravdao sam nadimak'

Mnogima je naš najveći zabavljač i glazbenik za čije se koncerte traži ulaznica više, a tako će bez sumnje biti i u zagrebačkoj Ciboni 12. listopada, kad popularni splitski glazbenik Joško Čagalj Jole slavi dvadeset godina uspješne karijere. Tim povodom razgovarali smo sa 46-godišnjim pjevačem o kojem možemo reći i da je jedan od najvećih kavalira na našem glazbenom nebu. U njegovu omiljenom restoranu i uz domaće specijalitete Jole je najavio važnu obljetnicu, prisjetio se početaka karijere, otkrio tko mu je pružio ruku kad mu je trebalo i koliko mu je njegova vesela i pozitivna narav pomogla u životu. Pričao je i o važnim spoznajama i svojim najdražim damama - supruzi Ani te kćerkicama Ivi, Tiji i Emi.

Story: Kad vam netko spomene da je prošlo dvadeset godina, čega se prvo sjetite?

Čovjek uvijek nešto mašta, ali nisam ni slutio da bih mogao doći ondje gdje sam danas. Pritom mislim na svoju jednostavnu karijeru koju prati golema i šarolika publika. Sretan otišao, sretan se vratio kući i želim da tako i ostane.

Story: Mnogi vaši kolege, kad obilježavaju takav događaj, prisjećaju se i početaka koji nisu uvijek bili laki.

Nikome početak nije med i mlijeko, to je sastavni dio života. Da ne filozofiram, poslije kiše uvijek dođe sunce. Kako bismo znali da je nešto lijepo ako nismo imali neki kamenčić u cipeli? život je takav i treba ga poštovati. Jedan sam od sretnika koji u svemu traži pozitivnu stranu i izvlači neku pouku. 

Story: Kako ste reagirali kad ste na počecima naišli na zatvorena vrata? Jeste li pomišljali odustati? Kako ste si to posložili u glavi?

Presudna su dva faktora: prvi je da sam sa sobom riješiš neke stvari, a drugi je malo sreće. Imao sam sreću što sam naišao na suradnike s kojima sam od prvog dana - Tončija i Vje-koslavu Huljić, Peru Kozomaru, moj prateći bend, druge autore, neke organizatore, vlasnike klubova koji su za mene uvijek imali razumijevanja. Govorim o razdoblju prije dvadeset godina. Ti ljudi nisu odustajali od mene, kao ni ja. Osim toga, nikad me ništa nije zanimalo preko noći. Da sam prije dvadeset godina bio velika zvijezda i nestao nakon godinu, sigurno ne bih umro od gladi, ali to onda ne bi bilo ovo što je danas. A to su glazba, putovanja, koncerti, gledanje nasmijanih i vedrih lica dok pjevaju i smiju se. Srećom, na mom poslu nitko ne priča o stečajima, predstečajima, bolestima... Tu sam blagoslovljen. Kad te ljude s mojih koncerata ispratim vesele kući, to mi je još jedno veliko zadovoljstvo.

Story: Hoće li ovaj u Ciboni biti najveći tulum u gradu?

Uvijek sam se predstavljao kao zabavljač i veseljak, a nekako rjeđe naglašavam da su iza mene odličan bend i produkcija. Neovisno o tome kakvom se vrstom glazbe baviš, smatram da trebaš biti zabavljač. –orđe Balašević, primjerice, ima predivne pjesme i laganice, uvijek nešto priča i on je zabavljač. Kad je o Ciboni riječ, potrudit ću se da ondje budu vrhunski tulum i zabava.

Story: Tko će sve gostovati na koncertu? 

Prije sedam, osam godina govorili su mi: “Jole, zašto ne napraviš veliki koncert? Vidiš da gdje god dođeš zakrčiš klubove, šatore, trgove na dočecima novih godina, poput splitske rive i dubrovačkog Straduna, gdje je i čast pjevati.” Jako sam ponosan na ono što mi kažu organizatori u klubovima ili u turističkoj zajednici. Nekako je prirodno došlo da organiziramo ovu svirku u koju smo svi puno uložili, od mojih suradnika, članova obitelji i mene, a svi smo perfekcionisti. Uglavnom, bit će nas četrnaest na pozornici, gostovat će Jelena Rozga, klapa Rišpet, jedan ću duet otpjevati s dugogodišnjim prijateljem Milanom Terzom, a drugi s prijateljem iz Slovenije Lukom Basijem, s kojim sam snimio pjesmu ‘Nisam ja od jučer’. žao mi je što Doris Dragović ne može doći, a ona me prije 21 godinu preporučila Tončiju Huljiću.

Story: Kako je izgledao susret s Doris Dragović koji vam je promijenio život?

Imao sam gažu u jednom lokalu koji se nalazi doslovno deset metara od ulaza u njezinu zgradu. Sigurno me čula, a potom mi je prišla na jednoj privatnoj zabavi na kojoj sam svirao. I nakon što smo počeli razgovarati o glazbi, rekla je: “Gledam te cijelu večer i pitam se zašto nisi pokušao napraviti nešto ozbiljnije? Čujem da sviraš po punim lokalima, među ostalim, na klavijaturama pratiš moje prijatelje Tedija Spalata, Dražena Zečića i Vinka Cocu.” Odgovorio sam joj da sam uvijek slušao ćakule o tome da je netko nedodirljiv ili preskup. Rekao sam joj da me zanima suradnja s Ton-čijem Huljićem koji je svestran, vrijedan, ali je teško doći do njega. Doris se na to nasmijala, pitala me broj fiksnog telefona jer mobitel je tada malo tko imao. Jedno mi je jutro zazvonio telefon. Glas s druge strane tvrdio je da je Tonči Huljić. Mislio sam da me netko zafrkava, pa sam poklopio slušalicu. Nakon minutu ponovno me nazvao i rekao da mu je Doris Dragović dala moj broj, nakon čega sam odskočio od kreveta i razbudio se bez kave i umivanja. Našli smo se navečer i ono što smo tada dogovorili u petnaest minuta, vrijedi i danas. Osim suradnje, tu su i naše prijateljstvo te nezaboravna druženja. Godinu nakon toga pridružio nam se moj menadžer Pero Kozomara, koji mi je napisao dosta hitova. Tu su i moj bend, i to već 19 godina, knjigovotkinja Lile i čovjek koji nam izrađuje plakate. Eto, imamo i jednu ženu.

Story: Da se vratimo vašem prvom nastupu na velikoj pozornici, i to na Melodijama hrvatskog Jadrana s pjesmom ‘Duša od papira’. Kako ste to proživjeli?

Imao sam pozitivnu tremu, a ona još traje. Onu destruktivnu nikad nisam imao. Sjećam se jedino da sam se bojao da ne zaboravim tekst. Uvijek sam pobornik pjevanja uživo. Naravno, tu pozitivnu tremu imam i za skorašnji koncert u Ciboni. želim da se sve lijepo vidi, čuje, da se publika zabavi i da svi zdravi dođu kući.

Story: Nakon ‘Duše od papira’ odmah ste stekli svoju publiku. U to vrijeme nastao je i vaš nadimak - popularni Jole. Kako je do toga došlo? Je li vam to ponekad smetalo?

Budući da sam često svirao u poznatim splitskim kafićima i na raznim tulumima, postao sam popularan u tome miljeu. Jednom me vlasnik jednog kluba pitao bih li svirao u njegovu klubu, na što sam mu odgovorio da mi se to čini prevelikom pozornicom za mene. Rekao mi je: “Ne brini se, ljudi te vole, lipo ću staviti reklamu i naglasiti da će svirati popularni Jole”. To su prihvatili i brojni novinari, netko se možda sprdao s time, a netko je mislio iskreno. Čak mislim da je bilo iskreno jer taj nadimak nikome nije smetao. Doduše, u početku malo i jest, no kad sam se naviknuo na njega, jednostavno je nestao. Posljednjih desetak godina samo sam Jole. Najvažnije mi je da sam opravdao taj nadimak jer mi karijera raste i traje. 

Story: Činjenica je da se za vaše svirke traži ulaznica više, a da na našoj estradi ne nedostaje taštine i antagonizma. Kako izlazite na kraj s time i ljubomorom?

Ne mogu reći da sam se naslušao toga, iskreno ne volim estradni život zato što vodim običan život. Sjednem u automobil i odvezem se na gažu, i to je ono koliko sam na estradi. Sve ostalo vrijeme sam suprug, otac, sin, susjed koji će drugom susjedu pomoći odnijeti ormar na treći kat, odvesti prijatelja liječniku... Ali opet sam na estradi i čast mi je jer je to moj dječački san. Nisam Vidoviti Milan da nešto čitam iz tuđih očiju, ali stoput bih volio da mi se neki kolege nisu javili, nego što su me pozdravili onako kako su me pozdravili. Polazim od sebe, kad se javljam nekom, stisnem mu ruku, pogledam ga u oči i pitam kako je. Mogu čak reći da je toga sve manje. Međutim, danas mi se mnogo kolega javi s poštovanjem s kakvim sam se ja njima javljao cijeli život. Valjda ti to Bog vrati. Vidio sam puno umišljenih i bahatih ljudi, a možda nisu ništa od toga, možda jednostavno ne znaju pozdraviti. Ako nekog ne vide tri godine, valjda im je dovoljno samo kimnuti, a meni je pak normalno upitati za zdravlje i obitelj.

Story: Je li vam žao zbog nečega?

Puno sam energije i vremena proveo s ljudima koji to nisu zaslužili. No svakom se to dogodi. Tako sam odgojen. Polaziš od toga da su svi ljudi dobri i pitaš se koji je razlog da ipak nisu. Ako svi pune dvorane i pjevaju, logično je da i za mene ima mjesta. Je li bilo lažnih prijatelja, obećanja, poznanstava? Naravno da jest. Ali to svi moramo proći. Doduše, tolerantan sam pa nisam ljudima zamjerio neke stvari.

Story: Koji važan savjet pamtite u karijeri?

Jednu večer u restoranu Stellon u Stobreču svirao sam za električnim klavirom. Bila mi je čast kad je Oliver ušao sa svojim društvom i primijetio sam da je bio ugodno iznenađen kad me vidio u tom elementu. Kao i Dejan Aćimović pa sam završio u filmu ‘Moram spavat’ anđele’. Oliver me malo pohvalio, a Halid Bešlić mi je rekao: “Kad imaš hit, svi te grle i ljube i svima si prijatelj, a vidjet ćeš ako ga ne budeš imao pet godina”. Znam da je sve super dok sve cvate, a siguran sam da u životu imam barem sedam, osam prijatelja koji bi nazvali moju suprugu da mi se, nedajbože, nešto dogodi. Barem živim u tom uvjerenju. Upoznao sam puno predivnih ljudi i nisam jedan od onih koji potiču svađu. Rastuži me kada dva prijatelja ili brata ratuju zbog trešnje, metra zemlje ili kada kolegi namjestite deset gaža, a on vam se i ne javi. Ne znam, ima nas svakakvih.

Story: Što ste o sebi naučili tijekom svih ovih godina? U narodu kažu da je najvažnije biti zd-rav, dobro pojesti i popiti. Što je vama važno?

Nabrojili ste tri od sedam meni najljepših i najvažnijih stvari u životu. Poznajem mnogo ljudi kojima hrana ništa ne znači, jedu samo da bi preživjeli. Ili netko šest godina putuje biciklom po svijetu i to ga ispunjava. Meni je neshvatljivo otići nekamo na minus pedeset i ne znati hoću li se vratiti. Posljednjih dvadeset godina napredovali smo u medicini i tehnologiji, ali volim ono što bi stari ljudi rekli: odjeni hlače u koje možeš ući i ne radi drugom što ne želiš da tebi netko učini. U to sam se i uvjerio. Budući da sam društven, puno sam putovao i shvatio da su zdravlje, obitelj i financije najvažniji za normalan život. Ako puno trčiš za nečim, na kraju plaćaš doktore. Uvijek me pitaju o braku, supruzi i djeci. Poznajem ljude koji su se razveli u sedamdesetoj godini života. Nikad ne znaš koliko je život nepredvidiv. Nikad ne reci nikad. Banalan primjer, jedan moj prijatelj nikad nije volio rajčice, a kad ih je prije dvije godine kušao, žalio je za propuštenim.

Story: Dok nastupate, nikada ne gledate na sat. Koji vam je najdulji koncert?

Neki kolege imali su i dulje svirke od mojih, ali ako vidim da publika želi još koju pjesmu, nikad se ne vraćam za jednu-dvije, nego u dogovoru s bendom sviramo barem još pola sata.

Story: Jeste li kad svoja iskustva pretočili u stihove?

Volio bih, ali ne znam. Nikad nisam bio stihoklepac, za razliku od moje djece koja pokazuju talent za slikanje i pisanje. No puno mojih pjesama Huljić i Kozomara napisali su na osnovi mog iskustva. Doduše, sudjelujem u svakom aranžmanu i produkciji pjesme. Pjesme ‘Ja ti mogu biti tata’, ‘Otvori mi, draga’, ‘Pijanica nisam’, ‘Što to ptice gavrani’ i druge inspirirane su mojom životnom pričom.

Story: Uz dinamičan život, slavite i petnaest zajedničkih godina sa suprugom Anom. Kako biste opisali to putovanje?

U svemu moraš imati sreću, pa i u tome. Sreća je naći srodnu dušu, premda smo Ana i ja prilično različiti. No to se pokazalo dobrim. Odnos njegujemo razgovorom, kompromisom, ali sve su to floskule. Jednostavno osjetite neke ljude i duše. Stalno sam na putu, a volim otići i na dobar party te voziti motor, ali sa suprugom nikad nisam imao nikakvih problema i ništa mi nije branila, a mislim da sam i ja u redu. Obitelj mi je na pravome mjestu, ali nisam zanemario ni roditelje i prijatelje. Trudim se sve povezati. Netko voli imati pet stanova, sedam automobila, a mene usrećuju sitnice i dragi ljudi.

Story: Čime vas supruga oduševljava?

Moja me mama uvijek ribala, a sada to radi Ana. Obje me upozoravaju da ne zaboravim odjenuti potkošulju, da mokre kose ne sjedam na motor. Ana je nastavila njezinim stopama, što je super. To se zove ljubav i briga! Ana se ne petlja u moj posao, a sve stiže oko djece i ostalih članova obitelji. Sa mnom nema puno posla jer sam dvadeset godina živio sam i naviknuo sam se brinuti o sebi. Ne želim je opterećivati. Kad odem liječniku, nikome ne govorim. Jednostavno ne volim kukati.

Story: Blaženi ste među ženama. Osim supruge Ane, uz vas su i kćeri - dvanaestogodišnja Iva, desetogodišnja Ema i šestogodišnja Tia.

Govorili su mi da se otvori potpuno druga dimenzija u životu kada dobiješ dijete. I to je istina. Iznimno sam ponosan na djecu. Uvijek me pitaju priželjkujem li sina, pa znatiželjnicima kažem: “Lijepo je imati i sina i kćer, ali da se sutra rodim, volio bih da sve bude isto”. Svojim ću curama uvijek biti potpora i volio bih da sa zetovima jednog dana mogu popiti piće. Djevojčice su muzikalne, dobre u školi, jako su društveno osviještene.

Story: Poznato je da sudjelujete u puno humanitarnih koncerata i pomažete gdje god stig-nete, no ne volite to isticati.

Nisam jedini, ima nas još mnogo. Zašto ne bih pomogao, pa imam dosta slobodnog vremena. Ako će zbog mene doći sto ljudi i kupiti ulaznice i suvenire koje su izrađivala bolesna djeca, zašto ne bih pomogao?

Story: Čemu se veselite u budućnosti?

Prijatelji mi kažu da i dalje idem prema gore i da se ne vidi kraj tom mom ludilu i pozitivnoj energiji. Sretan sam zbog toga. Volim raditi, stvarati... Iako imam i pop pjesama, balada, zezalica, uvijek su s mojim potpisom. Veseli me i rečenica Zorana Šprajca koju je rekao u jednom intervjuu u Storyju: “Jole je gospodin čovjek iz naroda i volio bih da mi uz Tomislava Mužeka bude za mojim idealnim stolom”. Znam da su me neki stavljali u razne ladice, ali drago mi je što su uvidjeli da su moji koncerti i dobra zabava i kulturni događaj. Volim da se svi lijepo zabave. Naposljetku, na svom koncertu nikad nisam vidio ni tučnjavu, ni guranje, a organizatori mi govore da kad nastupam oni nemaju posla. Svi se ljube i grle, zar to nije poanta?