Ima 43 sorte u vinogradu, eksperimentira s 42, a graševina sve to plaća
Izvor: Dražen Kokorić
Kušali smo 25 vina i raspravljali o njima šest sati pa shvatili da nije bilo ni jedne graševine. I što smo mogli učiniti nego vratiti se mladom vinu od najznačajnije slavonske, ali i hrvatske sorte. Potom smo prešli na odležane graševine, uspoređivali ih s različitih položaja, pa čak i sa chardonnayima iz istih berbi...
To je uobičajen radni dan kod Vlade Krauthakera. I ne previše naporan, jer bilo je prilika kad su kušanja započela oko podneva, a završila u zoru. Nekima će to izgledati poput pijanki, ali u pravilu su to škole, svjetske vinske škole tijekom kojih se šeta Slavonijom, Dalmacijom, Austrijom i ostalim sastavnicama bivše nam države, Italijom, Francuskom, Njemačkom, Argentinom... U Krauthakerovim vinogradima rastu 43 sorte, sve od kojih je širom svijeta kušao zanimljiva vina i za koje mu se činilo da bi mogle lijepo sazrijeti u Kutjevu. Pod koliko je etiketa od njih dosad napunio butelje vjerojatno ni sam ne zna. Dio je i ovom prilikom pokazao, a koliko lijepih vina ima može se naslutiti po tome što smo tijekom kušanja graševinu gotovo zaboravili.
U sjećanju su, međutim, ostali bagremi. Ponudio je Vlado dva vina iz 2019. od sorte verduzzo friuliano. Fermentacija je započela u inoksu, a završila u bačvicama, dio u hrastovoj, dio u bagremovoj. U njima je verduzzo još 10 mjeseci odnjegovan i na finim kvascima. U prvom vinu još dominira drvo, dok je drugo sasvim uglađeno, spremno za konzumaciju, štoviše odlično. Toliko dobro da sav verduzzo berbe 2020. njeguje samo u bagremovim bačvicama. Sorta je, priča Krauthaker, tijekom cvatnje slična graševini pa je i vinificira na sličan način. Vegetacija je bujna i kasnije, ali puno grozdova propadne prije nego što sasvim sazrije. Zato je urod malo veći od kilograma po trsu. Vino ima jedinstven miris, u kojem se najjače osjete ljubičice i orašaste note i po tome je sličan sorti zelen kojom se naši susjedi Slovenci ponose i drže je autohtonom. Verduzzu treba vrijeme, dodaje Vlado pa berba 2019. u prodaju ne bi smjela prije 2023. godine.
Preselili smo se ubrzo u Austriju, zbog sorte žerjavina koja je bila jedan od povoda za posjet. Kušali smo je čekajući Novu u Zagrebu pa htjeli provjeriti je li nam se dopala samo zbog prilike ili je vino doista toliko dobro koliko nam se činilo. I jest. Zovemo je žerjavina zato što zrele bobice imaju boju žara, a austrijski su nazivi zierfandel ili spätrot. Sa sortom rotgipfler čini slavni bijeli vinski par gradića Gumpoldskirchena u vinskoj regiji Therme pokraj Bečke šume. Hrvatsko ime rotgipflera je zelenac, a Krauthaker je jedini hrvatski vinar koji ga redovito puni u butelje kao sortno vino, ponekad kao suho, ponekad kao slatku izbornu berbu bobica. Suhi Zelenac 2019. kušali smo sa Zdravkom Ketovićem, čovjekom od potpunog povjerenja Vlade Krauthakera. Gazda je s kćeri Martinom kušao mlada vina i dogovarao što će s njima u još jednoj neizvjesnoj godini, a mi smo se za to vrijeme složili da odlično pristaje paniranome mesu. Uostalom, i u Gumpoldskirchenu ga služe uz bečki odrezak. Razvila se diskusija zašto su u Austriji pohanci uvijek dobri, bez obzira jesu li od svinjetine, teletine ili piletine. Tajne su, vjerujemo, u tome što se meso ne umače u smjesu brašna, jajeta i krušnih mrvica nego valja u svaki sastojak posebno, a prži se u svinjskoj masti.
I prije zelenca i žerjavine putovali smo Austrougarskom monarhijom kušajući neuburger jako dobre berbe 2019. Treba samo još malo pričekati da se svježina i slast sasvim prožmu. Nastavili smo s crnim sortama iz nekadašnje nam države. Izvanredan potencijal imaju vina od frankovke i blauburgera iz 2019. Blauburger su napravili u školi u Klosterneuburgu križanjem frankovke i portugisca, a Vlado Krauthaker ga želi promovirati kao vino za sushi. Iz 2020. je, zato, napravio moćnije vino s više kiselina i jačim aromama.
Vratili smo se u Italiju kušajući dva nebbiola, berbe 2018. i 2017. U maglovitom Pijemontu (nebbia znači magla) od te crne sorte rade glasovita dugovječna vina Barolo i Barbaresco, a Krauthakeru je toliko draga da je uz postojećih 700 trsova posadio još 2200. Vina drži dvije godine u bačvama, što mora jer su vrlo tanična, a berba 2017. gotovo da je spremna. Tanini su omekšali, no treba im još malo vremena da postanu svileni.
Izvor: Dražen Kokorić
Kušali smo i Zinfandel 2019. Mnogi dalmatinski proizvođači crljenka ili tribidraga, što su sinonimi za sortu, trebaju se zamisliti zbog njega. Problem je samo to što u Kutjevu ne može svake godine dostići takvu razinu. Odlično vino koje miriše na bor, rutu, šmriku ili borovicu, borovnicu, kupinu, a okusom je puno, široko, pikantno pa lagano začinjeno i najfinijim kakaom je Cabernet sauvignon 2012. Preskočili smo malbec, još jednu staru bordošku sortu koja je bila začin cabernet sauvignonu i merlotu, a danas odlična vina daje u Argentini, čak i u vinogradima posađenima više od 3000 metara iznad mora. Ne čudi stoga što i iz Kutjeva stižu jako dobra, no nemoguća je misija kušati sve što Vlado ima.
"Volim eksperimentirati. U vinogradu vidim kako se od 1992. mijenja klima pa svake godine moram poprilično drukčije raditi kako bih dobio slična vina. A u podrumu treba osigurati da se sve ono dobro iz vinograda pretoči u vinu. I za svaku sortu ti su postupci drukčij", kaže Vlado Krauthaker, Međimurac koji je 1976. počeo raditi u vinariji Kutjevo, čiji je bio stipendist, poslije i glavni enolog, a 1992. počeo graditi svoje malo vinsko carstvo.
"Skup je to sport, a plaća ga graševina", zaključio je.
Zato smo ovo kušanje pomalo naopako, odnosno protiv uobičajenih pravila, graševinom završili. Prvo je "pala" Graševina Mitrovac 2019. koja nosi ime položaja za koji Vlado kaže kako uz Podgorje sorti najviše odgovara zato što traži dugo vegetativno razdoblje, čak 175 dana, što se u čaši osjeti. Ne valja s vinom ništa na brzaka. Uslijedila je tri godine starija graševina, kojoj se godine osjete u nosu kao fina patina, a okusom je i dalje mlada te Graševine Kuvlakhe 2015. i 2011. dva sasvim drukčija vina.
"Ideja je bila napraviti vino bez kupovnih kvasaca i bez filtriranja od čistoga grožđa, čistom preradom, čistom vinifikacijom. Pokožica je u soku između 90 i 180 dana, kako koju godinu", rekao je Krauthaker o vinu za koje mu je dugogodišnja savjetnica, pokojna profesorica Agronomskog fakulteta dr. Dubravka Premužić, rekla kako je "srušio sve što ga je učila".
To su jantarna vina posebnih mirisa, izvanredne punoće, svježine koja s godinama ne nestaje, a obje su graševine, iako sasvim suhe što pikantnijim jelima baš i ne priliči, odlično pristajale kulenovoj seki kojom smo se krijepili.
