Nije Zagorje daleko od Dunava, Rajne i Loire

Pogledaš A3, A2, A1 i odmah potom A6. Poslije obiđeš C5 i C6 pa se vratiš na A8. Mogle bi to biti pozicije šahovskih figura, mogli bi biti i modeli Audijevih i Citroënovih automobila, ali nisu. To su tankovi u podrumu vinara Ivana Sokača iz Strmca Stubičkog u Hrvatskom Zagorju. Gledajući ih, možda se neće stvarati u glavi kombinatorika kao na šahovskoj ploči, dodirujući ih neće se osjetiti luksuz kakav nude skupe jurilice na četiri kotača, ali kušanje vina iz njih pruža iznimne užitke. Zato sam i rekao "kad budem velik, kupit ću si C5"! Godinama gledam taj udoban i prostran auto, a otprije neki dan s istom čežnjom počeo sam razmišljati o Sokačevoj inoks posudi s tom oznakom u kojoj je izvanredan mladi sauvignon.

Pokazala je to već prva čaša u podrumu, iz tanka A3 u kojem je mladi rizling ukusnih i vrlo izraženih kiselina, što se od sorte i očekuje. Na istom tragu, samo zreliji bio je rizling iz tanka A1. Njega je Ivan pripremio da mu bude baza za novi pjenušac, a vino je poslije kušanja vrlo lijepo popratilo "ki duša mekanu" mjesec dana mariniranu junetinu ispečenu na grill tavi. Uz tu mesinu smo gucnuli i koju kap iz posljednje boce prvog Sokačevog pjenušca, također od rizlinga. Nije bio skinut s taloga, što mu je dalo i puniji okus koji će vjerojatno imati i nasljednik. Bile su to potvrde da su dobri rizlinzi među rijetkim bijelim vinima koja pristaju crvenom mesu.

Tank C6, pak, doista je poput Citroenove limuzine čiji motor ne vozi na benzin nego prede na graševinu iz berbe 2016. Riječ je o doista posebnom vinu za koje bi malo tko, kušajući ga na slijepo, rekao da stiže iz Zagorja. Enjingijevskog je tipa u najboljem smislu te riječi, zrelo i puno, čvrste kičme, a prekrasne svježine i zamišljao sam ga u čaši uz piletinu u umaku od vrhnja i šumskih gljiva. Graševina kasne berbe 2017. bila je povod za posjet Sokaču, oduševila me ove zime u Zagrebu, a izborna berba bobica iz iste godine svakako će biti razlog za ponovni dolazak. To je vino koje Ivan čuva za tiražni liker kojim će regulirati arome i okus u novom pjenušcu, a ovakva kakva je sad doslovce je najbolji prijatelj koji se može zamisliti finoj domaćoj orehnjači.

Treba spomenuti i Sokačeve žute muškate. Ni s njima se ne igra na prvu, ne radi dopadljiva i sladunjava vina, iako neprovrela šećera malo ima u njima. Suhi žuti muškati nisu vina na kojima se vinar kod nas može obogatiti, šira publika traži u njima slatkoću, no moj su favorit. Da slatkoću bolje od muškata podnosi rizling pokazao je tank A8. U njemu je izborna berba rizlinga koju ne treba uludo potrošiti uz deserte. Vino je to za ponajbolja, pikantna jela pripremljena na način na koji to rade orijentalne kuhinje, a volio bih da osnovna namirnica bude svinjetina.
Lijepo je razmišljati o obalama Dunava, Rajne i Loire s kojih stižu ponajbolje graševine, rizlinzi i sauvignoni u vinogradima i dojmljivoj maloj vinariji u srcu Zagorja. Jedino što joj nedostaje su drvene bačve. Neka vina, ma koliko bila čista, precizna i fina, naprosto vape za nekoliko mjeseci, ili godinu dana drveta. Ponajprije se to odnosi na frankovku. Berba 2020. dala je ukusan crnjak sortno prepoznatljivog mirisa i s obzirom na mladost očekivano živahnog okusa, a kad bi sad imala priliku smirivati se u rabljenoj velikoj bačvi barem do kraja jeseni, omekšala bi i podsjetila na frankovke iz Gradišća koje moraju biti putokaz vinarima posvećenima toj sorti. Pristajalo bi nekoliko mjeseci bačve i sauvignonu iz tanka C5 s kojim je ova priča i započela. Svjestan je Ivan Sokač toga, ali nabavka drvenih posuda morat će pričekati dok malo ne proširi podrum.