U toj nekoj novoj fazi naše kolektivne tuge i straha prepoznajem nekoliko razina - poricanje, bijes, prigovaranje, depresiju i prihvaćanje – pitanje je razumijemo li što nam se događa? Svi znamo nekog tko je zaglavio u jednoj ili drugoj od ovih faza. Morali smo zbog epidemije 'zaključati' normalno životno druženje (aktivna socijalizacija) - kći nam je ljuta što ne može vidjeti svoje prijatelje, partner se cjenka oko kućanskih poslova za koje se prethodno nije osjećao odgovornim, vaš liječnik, kućni prijatelj, bori se protiv depresije dok radi na prvim crtama borbe protiv korone… Situacija se čini još gorom i neizvjesnijom jer, prirodno, ne možemo naći pravi značaj svega ovoga i prihvatiti da će sve brzo završiti.
Većina nas dnevno prođe kroz ovih nekoliko faza tuge brže nego što je možemo potisnuti – kukanje, uznemirenost, zanovijetanje, nerviranje. A toliko se borimo protiv takvih osjećaja cijeli dan, možda cijeli život. Možete se probuditi i reći si: „Danas ću pozitivno razmišljati, sve će se uskoro vratiti u normalu, treba mi samo malo strpljenja“. Ova vrsta 'napornog optimizma' kojim pokušavate riješiti svoju jutarnju tjeskobu, bavljenje nekim fizičkim poslom kako bismo zaboravili tugu koja lomi srce, nepostavljanje suvišnih pitanja i neulaženje u naviknuto analiziranje većini je postalo svojevrsno sredstvo 'poricanja složenosti' trenutnog bolnog iskustva tjeskobe. A kad se to poricanje ili potiskivanje po navici otkloni morat ćemo prihvatiti da možda nikad više neće biti "povratka" na staro, jer se stvari nikad i ne vraćaju unazad. Situacije, vrijeme, okolnosti, sve to teče dalje i svakim danom se mijenjaju. I to je ono što zovemo život. Možemo ipak zadržati optimizam da će ova nova 'normala' sigurno donijeti i neke dobre promjene - ono što je u psihologiji poznato kao "fenomen ljudske sposobnosti kreativnog pretvaranja negativnih aspekata života u nešto pozitivno ili konstruktivno".
Nabrojanim fazama tuge bilo bi dobro dodati još jednu – kukanje. Kukanje je, rekla bih, glavna osobina svake kulture, a možemo se upitati koja je vrsta kukanja najčešća kod nas. Kako, primjerice, kukate svom partneru?
"Dosadno mi je."
“Želim otići u restoran.
"Dosta mi je šetnje s dezinficijensom u spreju."
"Prestani mi govoriti da vježbam."
"Prestani paziti što jedem."
Kad onom koji vas pita kako ste kažete: "Stvarno nam je dobro" zapravo ste u pravu kao i kad izgovorite posve suprotno. U oba ste primjera u pravu jer govorite svoj stav, a on je vaša istina. Možete kukati i osjećati se dobro jer se možete nekome izjadati - mužu, sestri na telefon ili prijateljici, susjedi - i to ponekad stvarno pomaže smanjiti osjećaj žalosti i nezadovoljstva jer kad pogledamo oko sebe svi se osjećaju baš isto kao mi. To je već postalo svojevrsno 'otpuštanje ventila', način da i dalje osjećamo taj privid kontrole nad životom, a također 'opravdava' prigovaranje zbog navike prigovaranja drugih.
Iz tjedna u tjedan tijekom ove pandemije prolazili smo kroz razne faze - ludo gomilanje stvari, posla i planiranje, potom je to prešlo u veliki osjećaj nemira i stresa, a sada smo već duboko zašli u ustajalu fazu jedne konstantne tjeskobe i nezadovoljstva. Ako smo danas uspjeli biti produktivni osjećali smo se sjajno. Ali većinu vremena tijekom dana se konstantno borimo sa samomotivacijom što je ponekad uistinu teško, navečer smo već iscrpljeni naporom da kliknemo na taj "drajv" koji nas je do sada vozio kroz život, kroz dan... I ako to uspijemo dan neće biti kao jučerašnji, tužan i mračan, i to je dobar znak da svoje raspoloženje možemo podizati, jer smo na putu da razumijemo da je naše raspoloženje stvar našeg svjesnog stava i naša kreacija, a to nam dodatno ulijeva dobar osjećaj vladanja nad vlastitim osjećajima čiji smo isto kreatori. Ne situacije niti drugi ljudi, iako nam se danas upravo tako često čini da je tu ulogu preuzela ta opaka korona!
