Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Lifestyle

Poznate majke o roditeljstvu: 'Strah uđe pod kožu i stalno je prisutan'

Autor A.M.C.
Autor A.M.C.

Razgovarali smo s Anom, Mirnom i Petrom o strahovima koje proživljavaju kao roditelji i pitali ih razlikuju se ti neugodni osjećaji od onih koje su proživljavali njihovi roditelji

Izvor: Instagram, Dražen Kokorić

Voditeljica Marijana Batinić nedavno je na Instagramu otkrila svojim pratiteljima da je njezina šestogodišnja kći Ena prvi put letjela sama avionom u Split, što je popularnoj majci izazvalo veliki strah. 'Moram priznati da baš i nisam oličenje hrabrosti. Nisam prestala cendrati dva dana i to pred malenom od šest godina, a i malo mi je falilo da se po dolasku na aerodrom okrenemo i vratimo kući', napisala je u jednom od storyja Batinić i nastavila s pratiteljima dijeliti utiske koje je na nju ostavio Enin prvi samostalni let avionom. 'Nadam se da se roditeljski strah s godinama ipak smanjuje, jer ovo te baš izbije iz cipela', poručila je između ostalog Batinić.

Njezin strah ponukao nas je da s novinarkom RTL-a Anom Miščević te glumicama Mirnom Medaković Stepinac i Petrom Cicvarić, popričamo o roditeljskim strahovima, kako se nose s njima i koliko su strahovi koje današnji roditelji proživljavaju s malom djecom – drugačiji u odnosu na one koje su roditelji današnjih 20-godišnjaka i 30-godišnjaka proživljavali u vrijeme kada su bili mali.

Izvor: Profimedia

Kada ste se prvi put susreli s dječjim strahom i o čemu je bila riječ?

Ana: Milo se nije još niti rodio, a mene su počeli mučiti strahovi. Hoće li biti sve ok s njim, hoće li porođaj biti ok, što ako ovo, što ako ono?! I tako je ostalo do danas. Mislim da su se moji strahovi godinama pretvorili u brigu. Različit je to osjećaj. Znam da nakon porođaj prvi strah bio je onaj kada je sa samo par mjeseci morao popiti prvi antibiotik. Nekako mi je to bilo teško. Sjećam se da sam mu davala lijek i plakala. To je moje ludilo brzo prošlo. Znate onu 'strah je vrag'? - I jest! Čovjek treba biti na oprezu, brižan i racionalan – strah nikome ništa dobro nije donio!

Mirna: Susrećem se svakodnevno, prvo su kao male bebe imale strah od nepoznatih ljudi ili ljudi koje nisu dugo vidjele, kasnije je to bio strah od vuka ili nekog drugog lika iz priče, a trenutno se boje mraka.

Petra: Za sada se još nismo susreli s nekim velikim ili problematičnim strahovima. Trenutno se boji čudovišta, ali to nije paralizirajući strah od kojeg ne može spavati nego me samo nekad, prije spavanja, zna pitati 'Postoje li čudovišta?'. Vrlo brzo se umiri kad joj odgovorim.

Kako ste se postavili prema tom problemu i jeste li ga uspjeli riješiti?

Ana: Probleme, kad je dijete u pitanju, rješavam odmah. Moraš biti efikasan, jer dok je dijete malo roditelji su ti koji odlučuju o svemu. Sklona sam propitivanju, ispitivanju i različitim mišljenjima prilikom rješavanja određenog problema. Volim čuti mišljenje drugih, pogotovo ljudi koji su kroz iste situacije prolazili. No odluku ipak donosim sama, po vlastitoj intuiciji i saznanju.

Mirna: Imaju svoje male noćne lampice koje im stoje u krevetu. Silikonske, neštetljive, koje se ugase same nakon 20 minuta tako da leže mraku u krevetu dok samostalno uspavljuju. Veliki je plus što dijele sobu pa nemaju osjećaj da su same.

Petra: Pričamo o svemu što je muči. Prije spavanja joj pročitam ili ispričam priču koja će je lijepo i nježno uvesti u san. Ako me pita za čudovišta, objasnim joj da su ona izmišljena i da postoje samo u pričama ili crtićima. Još uvijek spava sa mnom u krevetu, ne znam je li to zbog straha od odvajanja ili samo želi biti blizu mene, jer je i malena seka još u krevetu sa mnom, ali ne radim od toga problem. Spavamo svi zajedno, to joj daje sigurnost. Ne forsiram je. Ponekad joj ispričam priču o djevojčici koja ide spavati u svoj krevet nakon što joj mama ispriča priču za laku noć, a ona mi na to kaže da će i ona tako - jednog dana. Sigurna sam da hoće, kad se bude osjećala spremnom.

Općenito, što je vas kao roditelja najviše strah kada je vaše dijete u pitanju?

Ana: Najviše me strah kad je u pitanju zdravlje, sigurnost djeteta… Sama nisam sklona strahu, no otkako sam postala majka on je postao dosta prisutan. Evo primjera – potres koji sam doživjela s djetetom bio je prilično strašan, a onaj dok je Milo bio na praznicima na moru i nije bio sa mnom kad je protreslo Zagreb – sam prespavala! Taj osjećaj da moraš zaštiti dijete stvara taj određeni strah. A strah moraš odmah eliminirati i pretvoriti ga u djelovanje protiv njega. Milo ima 11 godina i svaki dan kad odlazi u školu, van ili negdje bez mene, pojavljuje se osjećaj straha, to jest zabrinutosti. Hoće li stati na zebri i pažljivo prijeći cestu, hoće li neka budala nešto nažao napraviti djetetu. Kada ode na praznike bez mene, nema kraja zabrinutosti – hoće li paziti kako skače u more, što ako padne, prometne nezgode, a ako dobije temperaturu?! Sto stvari me brine! Ali eto, tako je to valjda u životu svake majke!

Mirna: U odgoju i pripremi za život svojih cura, ne vodim se strahom. Ne dopuštam da moj strah od moguće opasnosti ograniči njihovu slobodu i želju za istraživanjem života.

Petra: Gledajući na vrijeme u kojem živimo, najviše me strah manjka empatije kod ljudi. Također mislim da mladi danas sve više gube kontakt sa svojom intuicijom, s prirodom, da se sve više gura ono 'Nek se izbori za sebe' i 'Stavi uvijek sebe na prvo mjesto', a to su stvari koje me plaše. Naravno da se treba brinuti za sebe, ali ne na uštrb drugih ljudi. Treba znati odgojiti dijete da bude autentično, ali da ima razumijevanja za druge ljude, a čini mi se da je danas toga sve manje i manje. Danas smo svjedoci sve više priča u kojima se mladi jako dobro brinu za sebe, bježeći od posljedica i odgovornosti, a to je znak da je nešto krivo postavljeno u odgoju i razvoju. Bojim se otuđenja, gubitka kontakta i iskrene komunikacije. Društvene mreže, koliko god nam mogu pomoći, mogu biti veliki izvor nezadovoljstva kod svih, a kamoli kod generacija koje tek odrastaju. Društvo ističe kako treba biti svoj, ali se zapravo autentičnost prečesto osuđuje i odbacuje. Uh, ima puno toga sad kad stavljam sve na papir...

Pokušavate li 'zamaskirati' taj strah da ga dijete ne primijeti ili razgovarate otvoreno o njemu?

Ana: Ja s Milom razgovaram o svemu, baš o svemu. To su vrlo otvorene priče, konstruktivne. O svakom mom strahu razgovaram i s njim, ali ne na način da plašim i njega, već da mu pojasnim problem. Tipa, kada je bio potres lijepo sam mu objasnila da je potpuno normalan osjećaj nelagode i straha kada počne tresti, ali da je u tim trenucima najvažnije sabrati se i djelovati prema uputama. Strah može, ako je 'zdrav', i pozitivno djelovati na ljudsku psihu.

Mirna: Ne maskiram osjećaje, osjećaji su dobri i potrebni. Pokazujem ih i učim svoju djecu kako se s dobrim ili lošim situacijama nositi u životu.

Petra: Ne govorim joj o svom strahu, nego joj pokušavam usaditi prave vrijednosti od malena. Kroz priče, kroz svakodnevne sitnice i kroz vlastiti primjer. Znam da najviše uči od nas i od ljudi s kojima je stalno u kontaktu.

Što mislite, koliko se strahovi koje proživljavaju vi kao roditelj razlikuju od onih koje su proživljavali vaši roditelji kada ste vi bili djeca?

Vrijeme i okolina su u naše vrijeme bile drugačije nego danas, ali majčinski strah uvijek je prisutan

Ana: Ma mislim da je majčina briga za dijete ista, bez obzira na stoljeće ili mjesto prebivališta. Taj strah i briga za dijete nadilazi opipljivo, on se nekako uvuče pod kožu i stalno je prisutan. Kažem, nije to klasični strah kao u horor filmovima, to je briga… Ali da, sjetim se često kako je i meni moja mama govorila iste stvari koje ja danas govorim Milu. Pazi preko ceste, nemoj ovo, nemoj ono, pazi se… Vrijeme i okolina su u naše vrijeme bile drugačije nego danas, ali majčinski strah uvijek je prisutan.

Mirna: Mislim da se u svom korijenu međuljudski odnosi ne mogu promijeniti iz generaciju u generaciju. Ja bih brdo pomaknula za svoju djecu kao što je to činila moja mama i kao što znam da je to činila moja baka, tu nema razlike. Strah je dobar ukoliko je prisutan u manjoj mjeri, ako mu se prepustimo, postajemo vlastiti zatočenici. Mislim da djeci treba osvijestiti moguće opasnosti, ali ih ne gušiti konstantnim strahom.

Povezane vijesti

Petra:Neki su strahovi sigurno isti, a to su oni za zdravlje, sigurnost i sreću vlastitog djeteta. Ali, drukčija su vremena, promijenile su se okolnosti. Dostupnost informacija povećava naše strahove. Kad sam ja bila mala, mogla sam biti vani, ispred zgrade, s ekipom dok se ne upale ulične lampe ili dok mama ne proviri glavu kroz prozor i vikne 'Ručaaaak!'. Ima i toga danas naravno, ali puno manje. Mislim da je strah roditelja danas veći, jer smo svjesniji koje sve opasnosti vrebaju. Internet se u trenu može preokrenuti u prostranstvo opasnosti, a o tome recimo, naši roditelji nisu brinuli kad smo bili mali jer ga nije bilo, a kad je i došao, nismo ga imali u ovoj mjeri kao danas... U svakom slučaju, svjesni smo da su se vremena promijenila i da nas čekaju neke druge 'borbe', drugi strahovi. Bojim se samo da zbog tih naših strahova ne postanemo potpuno otuđeni i hladni ljudi.

Najčitanije

Najnovije