Marijana Mikulić: 'Rasplakala sam se. Za nas je to cijeli svemir'

Jedna od omiljenih hrvatskih glumica Marijana Mikulić nedavno je na Instagramu otkrila kako njezin najmlađi sin, dvogodišnji Jakov, još ne govori, a interakciju s okolinom uspostavlja sporo i slabo. Upozorila je i na tromost sustava, jer se na preglede čeka jako dugo. Prije nekoliko dana Jakov je uspio ponoviti riječ 'bebi', što je domaću glumicu rasplakalo, a primjećuju se i pozitivni pomaci. O terapiji na koju Jakov ide, roditeljskoj brizi i majčinstvu, Marijana je govorila za Story.hr.

Ne date se, a vjerujemo da je briga i dalje prisutna. Kako ostajete pozitivni, ali i hrabri?

Brinem, naravno, brinemo uvijek, od trenutka kada postanemo roditelji. Ali ne razmišljam previše o sebi, istražila sam, raspitala se o mogućnostima, privatnim terapeutima, i krenuli smo. Našli ono što nam odgovara, idemo, vježbamo, učim od njih što i kako trebam raditi do sljedećeg susreta, i ne osvrćem se previše unatrag. Samo hrabro gledam naprijed.

Kako izgledaju terapije na koje Jakov ide? Jeste li zadovoljni?

Jakov ide na floortime kod edukacijskog rehabilitatora u Kabinet Kvačica, te kod logopedice za ranu intervenciju u centru Blaži. Divni ljudi, tako predano rade, i Jakov jako lijepo reagira. A ja primjenjujem doma ono što nam oni pokažu na terapijama. Jako sam zadovoljna,i kako oni rade i kako on kroz taj rad napreduje.

Jeste li o stanju najmlađeg sina pričali s njegovom braćom? Razumiju li što se događa? Kako oni na sve reagiraju?

Ne mogu oni baš to shvatiti, jer Jakov je mali veseli dječak, dobro jede, rado ide u šetnje, igra se, pleše. A dosta je mlađi od njih pa ga doživljavaju kao bebu, i ne očekuju od njega nešto više od toga. Teško im je shvatiti da on ima neki problem. Ali ga jako paze, i prema njemu su nježni, dok su međusobno, jedan prema drugom kao dva ratnika.

Vjerujemo da je vaš cilj da se ovome priča ostvaren. Kakve reakcije su stigle nakon što ste prvi put progovorili o ovome? Je li bilo negativnih - kako protiv toga?

Ma meni je više zbog tog osjećaja bespomoćnosti bilo. Znači utvrđeno je- dijete ima problem, treba pomoć, ali mi Vam je možemo pružiti tek za šest do devet mjeseci. A svi znamo kako stvari kod nas funkcioniraju, ako imaš prave ljude na pravim mjestima- ima i mjesta i vremena za vas. Pa čak i kada je zdravlje djece u pitanju. I to je ono što je mene izbacilo iz takta. Jakov ima roditelje koji mu mogu omogućiti privatne terapije, i on kroz njih odlično napreduje. A što je s onima koji si to ne mogu priuštiti, a nemaju koga zvati?Što je s djecom s teškim dijagnozama, evo ovih dana čitam koju su borbu sa sustavom prošli roditelji malog Ante koji s tri godine ni ne puže, jede tri put na dan na sondu, zbog rijetkog Cornelia de Lange sindroma. Zar nije dovoljno što dijete ima tešku dijagnozu, i ima sto potreba koje druga djeca nemaju, nego se još mora rukama i nogama boriti da ostvari svoja prava. Meni je to strašno. A na negativne se komentare više ne obazirem, blokiram i doviđenja, imam ja važnijih briga i bitki od takvih gluposti.

Majčin dan je prošao. Kako ste ga proslavili? Što je za vas majčinstvo? Čime vas dječaci iznenađuju svakodnevno?

Majčin da sam provela ko jedna mater velike obitelji, kuvajući za nas devet, jer su nam prijatelji bili na ručku. Bila u šetnji s mužem i malima, malo se svađala s velikim jer neće više s nama u šetnje, i tako. Majčinstvo je blagoslov, sreća, izvor strahova i strepnji za koji nisi mogao zamisliti da postoji unutar tebe, trening živaca do beskraja, i ljubav veća od svemira.