Radila je s Jean-Paulom Gaultierom, Francom Moschinom, Albertom Ferretti, Giorgiom Armanijem, Azzedineom Alaïom, živjela od New Yorka, Kanade, Italije do Pariza, družila se s kultnim osobama njujorške umjetničke i glazbene scene poput Andyja Warhola i Grace Jones. No unatoč svemu bila je i ostala elegantna, šarmantna i produhovljena dama pa je i u 63. godini poželjno i zanimljivo lice u modnoj industriji. Zagrepčanka Zvončica Vučković pravi je primjer za Storyjevu inicijativu Same Chances jer je ni godine ni životne okolnosti nisu spriječili da se profesionalno bavi hirovitim modnim poslom i u zreloj dobi. Kao i uvijek, na snimanje je došla nasmijana pet minuta prije dogovorenog vremena, sjajno je surađivala s našim kreativnim timom, a na kraju nam je uz espresso pričala o svom bogatom modnom putu, dalekim adresama na kojima je živjela, nesvakidašnjim iskustvima, životnim spoznajama te o svojim najdražima - kćerima Petri i Gali te unucima.
Story: Više od 40 godina aktivni ste u modnoj industriji, a za nju je sinonim njegovanje kulta mladosti i ljepote. Čemu zahvaljujete što ste i u 60-ima uspješan model?
Postoje stereotipi da djevojke trebaju biti mlade, mršave, visoke... Standardi se mijenjaju pa su cure sve više. U vrijeme moje mladosti žene visoke 175 i 177 centimetara smatralo se prilično visokima, a danas je to prosječna visina modela. Zapanjila me visina natjecateljica na izboru za Miss Kine jer su neke bile više od 180 centimetara. Standardi su se promijenili jer su današnje generacije drukčije građene. Mnogo je prirodno visokih i mršavih, što smatram posljedicom prehrane i stila života. Zato su se i granice pomakle. U moje su vrijeme djevojke imale više oblina. Dobna granica za bavljenje modelingom također se pomakla jer je modna industrija prepoznala ponudu i potražnju. Ta silna mladost nema ni mogućnosti ni novca prepoznati i kupiti luksuzne proizvode te brendove. Dame koje, primjerice, nose Dior ili Balenciagu moraju dobro zarađivati ili imati bogatog muža. Zbog toga su mnoge modne kuće počele široj publici nuditi pristupačnije kolekcije. Prije 20-ak godina počelo je angažiranje žena u dobi od 35, 40, 45 godina kako bi se dokazalo da u modnoj industriji itekako promišljaju i o kupcima te dobi. Ja sam se u taj trend uklopila sa 35 godina, nakon što sam prestala bojiti kosu i kratko se ošišala. Imala sam sreću što sam se manekenskim poslom bavila od 16. godine, a stjecajem okolnosti dogodio mi se drugi dio karijere. Nisam se za to borila, jednostavno se dogodilo. Moja prijateljica Andrea Vrbanac živjela je u Milanu i radila u modnom časopisu. Kad me vidjela sijede kose, pozvala me na snimanje editorijala u kojem je jedna dama bila duge sijede kose, druga kose srednje dužine i ja kratke. Nakon toga vidjeli su me u Parizu i počeli su modni angažmani - snimanje reklama, editorijali. U pravom sam trenutku shvatila da imam još nešto za reći, a sijedu sam kosu iskoristila na najbolji način. I to unatoč svemu što su mi prijatelji govorili.
Story: Dakle, prijatelji su sumnjali u vaš povratak modelingu u srednjim tridesetima?
Tako je, i to osobe koje nisu imale nikakve veze s modnim svijetom. Primjerice, mame prijateljica moje djece komentirale su da imam prekratku kosu, da izgledam kao muškarac, pitale su se zašto imam sijedu kosu. Da je na mome mjestu bio netko s manje samopouzdanja, ti bi ga komentari vjerojatno zakopali dva metra ispod zemlje. No nisam se dala. Osjećala sam se dobro, više nije bilo korištenja kemikalija, boja, konačno sam postala ja. Bilo je pitanja i komentara i u struci poput: “Što sad te babe rade u modnoj industriji?”
Story: Je li vam išta uspjelo poljuljati vjeru?
Naravno da kritika zaboli, ne znam nijednu osobu kojoj nije zasmetala, ali to morate procesuirati. Zapravo, u meni je izazvala prkos i stav - sad ću vam pokazati. Tada sam još živjela u Italiji. Nakon prvih angažmana našla sam agenciju u Firenci i preko nje dobila posao za poznatu njemačku tvrtku. Snimali smo predivan katalog za Bogner u vili u Toscani, a ja sam bila baka sretne obitelji. To mi je podignulo samopouzdanje i shvatila sam da mi taj lik može donijeti još angažmana.
Story: Vi ste ‘nedostatak’, sijedu kosu, zapravo okrenuli u svoju korist?
Tako je, ali potpuno bez plana i razmišljanja. Kad sam se ošišala, bio je to moj revolt, svojevrsni povratak sebi, prirodi, posvećenost obitelji, kćerima, životinjama, životu na vrhu brda, gdje sam i stanovala s bivšim suprugom u Firenci. To je bio moj idiličan život na selu koji mi je na kraju donio posao.
Story: Modna se industrija tijekom posljednjeg desetljeća na neki način humanizirala. Ne bježi se od modela s vitiligom, transseksualnih, s sindromom Down...? Kako vi gledate na to?
Duboko se nadam da se modna industrija osvijestila. Da se ne zavaravamo, trikovi postoje u svim profesijama, ali mislim da je ovo publika prepoznala. Ako stavite zgodnu djevojku s vitiligom na naslovnicu ili je ona zaštitno lice brenda, a po nekim bi se uvrnutim kriterijima trebala skrivati, mnogo ste učinili. To je sve iznimno humano, dio života. To smo svi mi. I među ‘običnim’ modelima ne traže se samo klasične ljepotice i ljepotani nego zanimljiva lica. Sve je počelo kozmetičkim proizvodima koji nisu testirani na životinjama, a nastavilo se upozoravanjem na malodobnu djecu u proizvodnji te isticanjem važnosti recikliranja materijala i ekološke održivosti.
Story: Tu je i utjecaj Kim Kardashian West koja je popularizirala obline, a imamo i popularne plus size modele...
Mnogo žena pati zbog prenaglašenih oblina i viška kilograma jer se to smatra nemarom. No zaboravlja se da mnogi nisu predodređeni biti mršavi i atletski građeni. Prije je bilo samo nekoliko trgovina u kojima se mogla kupiti odjeća velikih brojeva.
Story: Je li to bila diskriminacija?
Smatram da jest. Hvala Bogu, modna industrija uspjela je popularizirati taj fenomen i ponuditi ga široj publici. Što se tiče Kim Kardashian West, istina je da je napravila čudo, samo što je otišla u potpuno drugom smjeru. Svi znamo da nije povezana s modom, proizišla je iz realityja. S druge strane, nisam oduševljena njezinim lažnim oblinama koje će u visokoj modi teško imati prednost.
Mnogo žena pati zbog prenaglašenih oblina i viška kilograma jer se to smatra nemarom. No zaboravlja se da mnogi nisu predodređeni biti mršavi i atletski građeni
Story: I dok smo 90-ih imali glamurozne modele poput Cindy Crawford i Claudije Schiffer, danas je malo onih s takvim zvjezdanim statusom. Pritom se dobna granica sve više pomiče pa revije nose i 15-godišnjakinje, a karijeru nerijetko završavaju do 25. godine. Što mislite o tom krhkom i prolaznom statusu modela?
Mi modnoj industriji služimo za prezentiranje odjeće. Svakih nekoliko godina ona daje priliku novim licima da dobiju posao i smatram da je to u redu, ali uvijek netko i pati. Konkretno, imam prijateljicu u Milanu kojoj je 38 godina, a izgleda kao da su joj 23, i dalje je uspješna. Brine se o tijelu, to joj je posao, i nadam se da će nastaviti raditi kao i ja. Kad me mlade djevojke pitaju za savjet, uvijek im kažem da završe školu. Ako je riječ o iznimnom talentu koji manekensku karijeru završi sa 24 godine, još ima vremena za školovanje. U roku sam završila Ekonomski fakultet, ne radim u struci, ali zahvaljujući studiju naučila sam što je odgovornost.
Story: Vratimo se na vaše profesionalne početke. Sa 16 godina krenuli ste u modni svijet iz Zagreba, put vas je dalje vodio u Italiju, Francusku, Kanadu...
Iz Zagreba sam prvi put otišla u Pariz na poziv poznatoga modnog fotografa Gunnara Larsena koji je imao svoj časopis. Suradnja je završila nakon šest mjeseci i zaputila sam se u Italiju odraditi nekoliko revija, a potom sam boravila u Rimu. Karijera mi je postala ozbiljnija u Milanu kada sam našla modnu agenciju. Uz to je vrijeme vezana i jedna anegdota. U prvoj agenciji u koju sam otišla radila je gospođa iz naših krajeva koja mi je rekla da moram srediti razmak između zubi. Kada vas tako srežu, mogli biste umrijeti, ali drugi dan ustanete i nastavite dalje. Tako je i bilo. U agenciji Why not primili su me kao princezu. Bila sam dijete, a oduševljenje koje je čovjek tada pokazao te se brinuo o meni sve te silne godine je nezaboravno. Donijela sam videosnimke koje smo radili za butik Nataša i one s obrtničkih revija. Pitao me je li to snimljeno u Parizu ili New Yorku.
Story: Poslije Italije otišli ste u Kanadu.
Ondje sam bila gotovo četiri godine, pa sam otišla u New York, koji me oduvijek privlačio. Zanimljivo je kako sam došla u Veliku Jabuku. Dok sam se skitala po svijetu, svako bih ljeto, neovisno o tome gdje sam tada živjela, dolazila u Dubrovnik. Postoji neka tajna veza, iskonska ljubav između nas. Na plaži sam upoznala Anju Reić, našu poznatu manekenku iz Splita koja je tada radila i živjela u New Yorku, imala je svoj showroom. Pozvala me da dođem raditi s njom. To je bio veliki preokret. Kako sam imala kanadske dokumente, nisam imala problem sa selidbom u New York. Počela sam raditi za nju i njezina partnera, Talijana iz Napulja. Živjela sam u malom stanu i radila odličan posao.
U prvoj agenciji u koju sam otišla radila je gospođa iz naših krajeva koja mi je rekla da moram srediti razmak između zubi. Kada vas tako srežu, mogli biste umrijeti, ali drugi dan ustanete i nastavite dalje.
Story: Po čemu pamtite njujorške dane?
Nekoliko godina radila sam za Anju. Imala sam vremena i za izlaske i druženja. Družila sam se s ekipom iz Italije jer sam poznavala jezik. Išla sam na partyje u kultni Studio 54, upoznala Andyja Warhola, Grace Jones. Svi smo se sastajali u kafiću Roma. To je bio predivan dio života bez privatnih obaveza. U Kanadu sam se vratila kad sam rodila prvu kćer Petru koju sam dobila s tadašnjim partnerom Serđom Leskovcem, jer sam shvatila da New York nije mjesto gdje bih voljela odgajati dijete. Ondje sam upoznala drugog supruga, Charlesa Novotnyja s kojim sam se preselila u Firencu.
Story: Čime se bave Petra i Gala?
Petra je završila Fashion Institute of Technology, odnosno njegov ogranak Polimoda u Firenci, jedan od najprestižnijih modnih fakulteta. Gala se odlučila za Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, a nakon prve godine nastavila je studirati industrijski dizajn u Italiji.
Story: Gdje danas žive?
Petra sa suprugom živi u Beogradu, a Gala pokraj Firence.
Story: Imate troje unuka, recite nam nešto o njima.
Prvog unuka Edvarda rodila mi je Petra 2012. u Istanbulu, a malenu je Kalinu na svijet donijela u prosincu prošle godine. Gala ima Dylana, koji će u svibnju navršiti četiri godine. Kad su se rodili, sa svakim od njih bila sam po mjesec dana kako bih i kćerima pomogla. S Edvardom provodim nekoliko tjedana godišnje, a posljednje tri godine idemo na dva zajednička putovanja godišnje, zimsko i ljetno. Prošle smo godine bili u Palermu i Rimu, a u ljeto 2019. zabavljali smo se u Turskoj. Veseli me što ćemo Edvardo i ja uskoro putovati na Maltu. Oduvijek je bio jednostavan, snalazi se po aerodromima, metroima, ništa mu nije problem. Čudo od djeteta! Dylana pokušavam učiti hrvatski jer njegova mama ne stigne. Jako me veseli što će moja mama u travnju navršiti 90 godina pa ćemo se tim povodom svi okupiti na proslavi u Crikvenici.
Story: Privlačna ste i šarmantna žena. Kakav je vaš ljubavni život? Imate li udvarača?
Moj je ljubavni status na velikoj nuli. Ne znam zašto, ali privlačim gay muškarce. Obožavam ih. Ne znam zašto mi teže prilaze heteroseksualni. Možda izgledam strogo, možda nemam mačkasto-ženskasti seksepil. Nedavno sam poslovno boravila u Los Angelesu i čovjek s kojim sam surađivala priznao mi je kako je pomislio da sam ozbiljna kada me prvi put vidio i zapitao se kako će sa mnom surađivati. Ne trebam vam ni reći da smo se sprijateljili. Moja početna ozbiljnost jednostavno je obrana. Doduše, imam udvarača, ali to su obično mlađi muškarci od četrdesetak godina s kojima ne znam što bih. Ili su oženjeni ili mlađi. Niti želim avanturu niti mi je samo do seksa. Odnos mora biti kompletan, zaokružen i ne mora voditi braku.
Moj je ljubavni status na velikoj nuli
Story: Već ste godinama budistica. Koje su vam lekcije iz budizma olakšale život?
Ljudi se obično snebivaju kad im kažem da sam prije svega okrenuta sebi. Kad mi se nešto intenzivno dogodi, ne razmišljam o drugoj osobi nego o sebi. Pitam se zašto me nešto pogodilo ili razveselilo. Ako je emocija negativna, moram je procesuirati i naći način kako je u sebi riješiti. Trebamo se osjećati dobro i biti pozitivni, ali i vidjeti svoje nedostatke te unatoč tome pokušati nadahnuti svoju okolinu.
Story: Često se govori o važnosti opraštanja. Kako vi gledate na to?
U kršćanstvu se uči da ljudi trebaju opraštati. I to je dobro. No u budizmu je drukčije. Radi se na otpuštanju bijesa, mržnje i ostalih negativnih emocija te shvaćanju da ti osoba koja u tebi budi negativne emocije zapravo pomaže. Zvuči paradoksalno, ali ona te podsjeća da si sazdan od emocija.
Story: Čemu zahvaljujete na vitalnosti i ljepoti?
Nedavno sam prvi put bila na akupunkturi jer me zabolio donji dio leđa. Nisam odjurila liječniku nego sam si našla alternativu. U razgovoru s terapeutkinjom spoznala sam da se ta uklještenja događaju zbog potisnutih emocija straha. S druge strane, nikada nisam bila na dijeti. Jedem ono što mi se u tom trenutku jede. Imam sreću što mama još kuha pa svaki dan mogu pojesti juhicu ili varivo. Uzimam dodatke prehrani, vitamine i minerale. Jogu vježbam godinama. Svako jutro sa psom šetam Maksimirom oko pet kilometara, ljeti puno plivam, i dalje jašem konja, a uskoro idem na skijanje. Tako želim i nastaviti. Od kozmetike koristim Afroditu, i za tijelo i lice, a odlazim na teenlifting kod dr. Sanje Malbaša-Gošović.
Story: Što mislite o estetskim operacijama, botoksu, filerima?
Ako se netko nakon nekog zahvata osjeća puno bolje, zašto ne? Odlučila sam da na sebi neću raditi ništa jer ako zagovaram prirodan izgled, bilo bi glupo da šaljem krivu poruku.
Story: Gdje je vaše iduće snimanje?
Pregovaram o poslovima u Italiji, a riječ je o katalogu cipela za brazilske klijente. Odradila sam castinge pa ćemo vidjeti.
