'Žene se i dalje smatra manje važnima od muškaraca'

Promicanje i slavlje žena te njihov nemjerljiv doprinos društvu u središtu su zabavne, poučne i odlične društvene igre ‘Strašne žene’, čija je idejna začetnica Gabrijela Ivanov. Rodnu ravnopravnost godinama promiče na portalu VoxFeminae i udruzi K-Zona koje je osnovala, a kakav je trenutačni položaj žena u hrvatskom društvu, koji su gorući problemi, ali i zašto se i dalje ne vjeruje ženama kada govore o zlostavljanju, uznemiravanju i diskriminaciji govori u intervjuu.

Story: Svijetom hara pandemija, kako provodite dane u izolaciji?

Da, iako je COVID-19 virus na koji su žene nešto otpornije i u Hrvatskoj je omjer 45:55 zaraženih žena u odnosu na muškarce. Činjenica je da su sve struke koje ste nabrojili manje plaćene i u njima rade pretežno žene. I one na svojim leđima najviše osjećaju nastalu situaciju.

Story: Kakvo je općenito stanje kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti u Hrvatskoj?

Na osnovi zakona koje imamo trebalo bi biti koliko-toliko dobro, ali praksa pokazuje dosta loše stanje. Pogotovo ako žena u bilo čemu iskače iz očekivanog stereotipa: ako nije u braku, ili nije heteroseksualna, ili ima bilo koji oblik invaliditeta, ili je samohrana majka, ili nije hrvatske nacionalnosti. Pogotovo ako progovara o tome zašto je njoj ili drugim ženama loše ili, još gore, zagovara svoje potrebe, a time i društvene promjene.

Story: Koji su gorući problemi?

Nasilje je i dalje najveći problem. Nevjero­jatno je da Ženska soba, kao jedina specijalizirana organizacija za žrtve seksualnog nasilja, nema veću državnu potporu te da općenito nema jače političke volje da se uvede nulta stopa tolerancije na razne vrste nasilja u društvu, od ekonomskog, psihološkog do fizičkog i seksualnog. Ponovit ću apel Maje Mamule, voditeljice Ženske sobe - kada bi svaki građanin i građanka Hrvatske dao po jednu kunu, imali bismo četiri centra u Hrvatskoj u kojima bi bila osigurana sva nužnu pomoć i podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje, što bi se uklopilo u preporuke Vijeća Europe zemljama članicama. Naime, na 200.000 stanovnika treba postojati jedan centar, a Ženska soba je jedna i sama na više od četiri milijuna stanovnika.

Story: Vidite li pomake nabolje?

Vidim da ima sve više ljudi koji ne pristaju na ovakvo društvo, što je dobro, ali isto tako vidim da oni ubrzano odlaze iz ove zemlje (crnohumorna je šale da je pandemija barem zaustavila odljev mozgova) pa ne znam koliko je to pomak nabolje.

Story: Primjećujete li možda trendove zbog kojih se javlja strah za budućnost i prava žena?

Primjećujem da postoje skupine koje sve glasnije zagovaraju vraćanje u prošla vremena kada žene nisu imale pravo autonomije, izbora i odluka o svom tijelu. Ne znam kako misle da je moguće poništiti civilizacijske dosege, ali vidim da se jako trude. Vidim da se ne želi ulagati u razvoj obrazovanja djece i kritičkog razmišljanja i tu me najviše strah za budućnost i prava žena.

Story: Posljednju godinu promjenu u svijetu pokrenuto je pokret#metoo. Koliko je on zaživio u Hrvatskoj?

Pokrete i inicijative #spasime i #pravdazadjecvojcice vidim kao hrvatski pandan pokretu #metoo. Prekrasno mi je vidjeti da sve više ljudi izlazi na ulice i traži promjenu jer mi u civilnom sektoru upozoravamo na te probleme već jako dugo. Neke su organizacije na izmaku snaga i zaista je potrebno da se svatko aktivira na neki način unutar svoje zajednice.

Story: Zašto se ženama i dalje ne vjeruje kada govore o zlostavljanju, uznemiravanju, diskriminaciji?

Zato što se žene u ovoj državi, kao i u mnogim državama svijeta, smatra manje važnima od muškaraca.

Story: Mislite li da je feminizam u dijelu javnosti i dalje prljava riječ?

Da, mislim da postoji to neinformirano mišljenje da je feminizam usmjeren protiv muškaraca. Feminizam je za sve, on zastupa ravnopravnost. I da, to znači da će se slika upravljačke strukture i moći morati promijeniti u odnosu na ono tko je dosad odlučivao. Jasno mi je da muškarci koji trenutačno vladaju i dominiraju ne žele dijeliti moć te da bilo koga tko govori o drukčijoj raspodjeli moći, a to znači i novca, smatraju neprijateljem i demoniziraju. Ali i žene kojima nije ugodno suprotstavljati se muškarcima ili društveno nametnutim normama općenito, također smatraju da feminizam nije dobra stvar. Moja je majka, primjerice, jako tradicionalna osoba i većina onoga što radim njoj je nepojmljiva. Kada vidi kako moj i partner moje sestre sudjeluju u kućanskim poslovima, ne može se prestati čuditi, a istodobno se potpuno slaže da je takav način puno bolji od onog na koji je ona navikla. U njezino vrijeme ‘to nije bilo normalno’ i ona na neki način još živi u prošlom vremenu. Ali novo je vrijeme tu i još novije dolazi.

Story: Kako postići da sve žene, ali i muškarci, ponosno govore da su feministi? Odgoj počinje od kuće, najranijeg djetinjstva, ali koliku ulogu imaju političari i javne osobe?

Nisam nikad za to da svi jednako govore. Zabrinula bih se kada bi svi odjednom počeli govoriti isto, pa tako i da su feministi. Mislim da i nije stvar u tome što ljudi govore nego kako se ponašaju. Smatram da razmetanje etiketama odvlači pozornost od važnih stvari, od uzimanja u obzir tuđe perspektive, dijaloga i konstruktivnih rješenja. Meni je prihvatljivo, dapače jako bih to voljela, i da se nitko ne deklarira kao feminist, ali da zato svi poštuju sva druga bića i njihove izbore te nikome ne nanose nepravdu. Naravno da javne osobe imaju jako velik utjecaj i bilo bi odlično da živimo u društvu u kojemu je normalno da neki političari i političarke zastupaju feminističke stavove. No mi, eto, kaskamo s tim kao i s mnogočime. S druge strane, super mi je vidjeti da se formiraju nove političke opcije koje nisu samo deklarativno za rodnu ravnopravnost pa se u neku ruku i veselim nadolazećim izborima.

Story: Nedavno smo slavili Dan žena, održana je i peta povorka centrom Zagreba i ostalim većim gradovima. Smeta li vam što se o pravima i borbi žena za ravnopravnost govori najčešće samo oko 8. ožujka? Kako to promijeniti?

Odlično mi je što je pokrenut Noćni marš te što je Dan žena dobio prosvjednu i artikuliranu notu prije svega zahvaljujući neformalnoj inicijativi fAKTIV. Diskriminacija i nepravda postoje tijekom cijele godine i na svima je nama odgovornost da ukazujemo na ono što smatramo neprihvatljivim i nudimo rješenja. Upravo zato postoji portal VoxFeminae i razne druge inicijative koje se tim pitanjima bave cijelu godinu. Što više ljudi promišlja i djeluje u vezi s rodnom nejednakosti, to bolje.

Story: Osmisli ste igru ‘Strašne žene’ koja je izrasla iz istoimene rubrike na vašem portalu VoxFeminae? Kako ste došli na takvu ideju?

Na portalu VoxFeminae.net već deset godina imamo rubriku ‘Strašne žene’, gdje na njihove rođendane objavljujemo tekstove o njima i njihovim postignućima. To je ujedno i najpopularnija rubrika pa sam se zapitala kako bi što više ljudi moglo doznati o postignućima tih žena. Kada sam si postavila to pitanje, bilo mi je jasno da želimo li informirati što više ljudi, to mora biti jednostavan i zabavan način. Kako i sama volim društvene igre, ideja da od rubrike na portalu napravimo društvenu igru učinila mi se izvrsnom. Pogotovo što sam na edukaciji o društvenom poduzetništvu, koju sam tada pohađala, čula preporuku da ne treba izmišljati nešto novo i neviđeno, nego da se društvene inovacije i dobri poduzetnički pothvati mogu izroditi iz nečeg dobrog što već dugo radite, samo ako to pametno postavite u novi format koji će biti privlačan široj publici.

Story: Koja je glavna poruka igre?

Svrha je igre promicati i slaviti doprinos žena društvu. Igra na zabavan način ruši predrasude o sposobnostima, interesima i postignućima žena te inspirira nove generacije.

Story: Kako ste birali žene koje su objavljene? Je li bilo teško smanjiti izbor na pedesetak strašnih žena?

Kako u rubrici ‘Strašne žene’ na portalu VoxFeminae trenutačno imamo oko 300 tekstova, imali smo dobru bazu za odabir prvih 60 žena, što nam je olakšalo posao. Radit ćemo dodatne pakete igre s dodatnim ženama jer je uistinu mnogo onih kojima treba posvetiti pozornost i uvesti ih u područje opće kulture.

Story: Jeste li zadovoljni reakcijama u Hrvatskoj? Kake je igra prihvaćena na inozem­nom tržištu?

Zanimljivo je da smo igru napravili na engleskom jeziku prije gotovo dvije godine jer smo se bojali ograničiti samo na Hrvatsku. Zapravo nemamo velikih prodajnih kanala vani jer se nismo stigli time pozabaviti zbog velikog interesa u Hrvatskoj.

Story: Koji su vam bili glavni motivi za pokretanje festivala VoxFeminae i dodjelu nagrada Fierce Women WoW?

Festival i nagrade su samo još jedan izgovor da strašne žene okupimo na jednome mjestu. Ako malo bolje pogledate, i festival i portal VoxFeminae.net i igra Fierce Women te nagrada imaju potpuno istu priču, samo u različitim formatima, a ona glasi: širiti glas o inspirativnim ženama i njihovu radu.

Story: Da morate izabrati jednu, koja strašna žena vam je najveći uzor?

Kao što je svatko od nas specifičan i satkan od puno ljudi i okolnosti koji su nas oblikovale, tako i ja uzimam od svake strašne žene koju upoznam ili o kojoj čitam ono što mi koristi. Ali mogu reći koje su mi dvije najdraže karte strašnih žena - Hilma af Klint i Sylvia Sleigh. Obje su slikarice, prva je za sobom ostavila opus od 1300 vizualnih interpretacije kompleksnih duhovnih ideja, a druga je kao feministkinja podržavala zadrugarski princip rada umjetničkih galerija, što smatram modelom koji bi bio izrazito prikladan i za današnje jačanje statusa umjetnica u Hrvatskoj, ali i u regiji.

Story: Rodnu i spolu ravnopravnost godinama promičete u udruzi K-Zona i na portalu VoxFeminae, ali mnogi ne znaju da ste u društveno-humanističke vode došli iz svijeta informatike. Kako ste se odlučili veliki obrat u karijeri?

Završila sam Fakultet elektrotehnike i računarstva 2002., a potom sam dvije godine radila u softverskoj tvrtki. Ondje sam svjedočila utuživom seksističkom ponašanju direktora tvrtke i nisam se osjećala ugodno. Nakon što sam završila Ženske studije, okrenula sam se civilnom sektoru i prvi mi je posao bio u B.a.B.e.-ama. U civilnom me sektoru frustriralo što slabo koriste IT tehnologije pa sam s kolegicama osnovala udrugu u kojoj i danas radim. Uvijek mi je bilo važno da stvaram svijet oko sebe po vlastitoj mjeri, nikad zbog toga nisam požalila i to bih svima preporučila. Ne dati se ničim ucijeniti, dobro se upoznati i graditi po svojoj mjeri. Iznenadit ćete se koliko divnih ljudi koji slično razmišljaju ima na tom putu.

Story: Radili ste u softverskoj tvrtki, a to se i danas većinom smatra muškim poslom. Ima li u toj struci diskriminacije?

Kolege s kojima sam radila bili su super, odlično smo se zabavljali i družili, svi smo bili - radnici. Problem je u tome što nadređeni iskorištavaju poziciju moći. Kad vidite kako direktor, koji je oženjen, na božićnoj večeri tvrtke odlazi u WC za kolegicom koja je samohrana majka i uz to na probnom roku u tvrtki, malo vam dođe muka od takve radne sredine. Ali vjerujem da je sada situacija nešto bolja nego prije dvadesetak godina.

Story: Nakon portala, festivala, društvene igre, nagrada, što vam je novo u planu?

Nastavit ću nadograđivati istu ideju, samo na druge načine. Stiže kviz mobilna aplikacija o strašnim ženama, nove edicije karata, vodič kroz mjesta od Slovenije, Hrvatske do Makedonije, o mjestima gdje su strašne žene radile, djelovale... Na osobnom planu, kao dosta idealistična osoba, dugo sam smatrala da je aktivistički angažman najvažniji i da će on donijeti najveću promjenu u društvu. Međutim, u posljednjih pet, šest godina, kako malo regresiramo što se tiče ljudskih prava, shvatila sam da je problem mnogo složeniji i u ljudskim glavama pa već nekoliko godina intenzivno sudjelujem u psihološkim edukacijama, što ću uskoro početi primjenjivati i u praksi. A kako je krenulo, to će biti iznimno potrebno u nadolazećem razdoblju.