U ispraznom svijetu u kojem živimo, površne su stvari postale najvažnije. Sve što je veće, “bolje” ili skuplje definira očekivanja od života većine, stoga se nažalost zaboravlja da je život potrebno gledati kroz drukčiju prizmu te vidjeti značenje i vrijednost u malim stvarima u kojima leži tajna istinske sreće. Svjetlost svijeća adventskog vijenca razbija mrak surovog realiteta te barem na trenutak nekima od nas donosi prosvjetljenje i radost, podsjećajući nas na pravo značenje Božića koji nam se bliži, već duže vrijeme ogrnut plaštom grozničava konzumerizma. Adventski je vijenac integralni dio duge kršćanske tradicije koji svojim značenjem zadivljuje, a čine ga dva temeljna simbola, krug i svijeće, tj. svjetlost. Krug je, kao prvi oblik poznat u ljudskoj povijesti, osnova geometrije, astrologije i as­tro­nomije. Bez početka i bez kraja. Pripisivale su mu se božanske moći stoga je postao bitnim dijelom mnogih svjet­skih religija. Kao ukras za glavu vijenac se koristio u brojnim starim kulturama, počevši od Perzijskog Carstva, a svoju ra­širenu upotrebu doživljava u Staroj Grč­koj. Tada su se tijekom olimpijskih igara vi­jencem od lovorova lišća krunili atleti uime boga Apolona, a kasnije su bili simbol rimske carske moći. Stanovnici europskih šuma druidi, keltski svećenici i čarobnjaci, preuzeli su brojne rimske običaje pa su počeli nositi i vijence od imele te božikovine.

No kako se taj ukras za glavu preselio na stolove, postavši neizostavan simbol Božića, nije u potpunosti poznato. Postoje dokazi da su poganska germanska plemena koristila vijence sa zapaljenim svijećama tijekom hladnih i mračnih dana prosinca. Tako su se u Skandinaviji upaljene svijeće stavljale na kotač tijekom molitvi bogu svjetlosti da okrene “kotač Zemlje” prema Suncu kako bi se produžili dani i vratila toplina. Kršćani su do srednjeg vijeka usvojili taj običaj te su počeli koristiti vijence kao dio duhovnih priprema za Božić jer prema Bibliji, “Krist je svjetlo svijeta”. Ipak, prema nekim izvorima smatra se da je prvi adventski vijenac, najbliži onome kakav poznamo danas, osmislio protestantski pastor, osnivač doma za siromašnu djecu u Hamburgu, Johann Hinrich Wichern 1839. godine. Budući da su ga djeca stalno propitkivala kada će Božić, konstruirao je drveni krug od kotača zaprežnih kola na koji je stavio 19 malih crvenih i četiri velike bijele svijeće. Svaki bi dan palio po jednu crvenu, a bijele nedjeljom kako bi djeca bolje pratila približavanje dugoočekivanog blagdana. Taj je običaj uskoro našao svoje mjesto u protestantskim crkvama diljem Njemačke, a veliki je vijenac polako evoluirao u manji s 4 ili 5 svijeća. U 20-im godinama prošlog stoljeća postao je i dio rimokatoličke tradicije.
Simbolika adventskog vijenca uistinu je čudesna. Krug vijenca, koji nema ni početka ni kraja, kao i zelena boja, simboliziraju Božju vječnost, besmrtnost duše i novi, vječni život koji nam je obećan u Kristu. Sam vijenac može biti načinjen od različitog zimzelenog bilja koje predstavlja neprekinuti ciklus života. Lovor znači pobjedu nad progonom i patnjom, bor, božikovina i tisa besmrtnost, a cedar snagu i oz­dra­vljenje. Toliko rado korištena božikovina također ima posebno značenje u kršćanstvu. Bodljikavi listovi podsjećaju na Kri­sto­vu krunu od trnja, a ako je vjerovati jednoj staroj engleskoj legendi, i njegov je križ bio načinjen od božikovine. Češeri bora, orasi ili sjemenke mahuna koji se koriste za dekoraciju vijenca također su simbol života i uskrsnuća. Četiri svijeće vijenca predstavljaju četiri tjedna Adventa. Svaka simbolizira 1000 godina, zajedno 4000, što je biblijsko vrijeme od stvaranja Adama i Eve do rođenja Krista. Iako suvremeni vijenci imaju svijeće različitih boja, a običaj dopušta korištenje i bijelih, tradicionalno se na vijenac stavljaju tri ljubičaste i jedna ružičasta (ponekad se umjesto ljubičastih stavljaju i plave svijeće). Ljubičasta je inače boja pokore i posta koji se nekoć prakticirao tijekom Adventa, što se smatra i malom korizmom. Boja je to i liturgijskih halja svećenika tijekom Došašća, ali i kraljevska boja kojom se želi dobrodošlica nebeskom Kralju. Na prvu nedjelju Adventa ili Došašća pali se prva ljubičasta svijeća, proročanska, u sjećanje na proroka Izaiju koji je prorekao rođenje Krista. To je i svijeća nade. Druga ljubičasta, svijeća Betlehema koja simbolizira Kristove jaslice, a predstavlja ljubav, pali se drugu nedjelju.
Na treću nedjelju ili na polovici Adventa pali se ružičasta, pastirska svijeća, simbol radosti zbog Božića koji se bliži. Treća se ljubičasta, anđeoska svijeća koja znači mir pali posljednja. U nekim se varijantama u sredinu adventskog vijenca stavlja peta, bijela svijeća, simbol Krista i njegove bezgrešnosti, a tradicionalno se pali najčešće na Badnjak ili Božić. Običaj nalaže da se posebnom molitvom vijenac blagoslivlja, a svijeće pale prije večere nakon blagoslova hrane. Adventski vijenac nije samo dekoracija naših blagdanskih stolova nego i snažan vizualni podsjetnik na svetost vremena Došašća u koje ćemo uskoro kročiti. Da­nas, kada je sebičnost potisnula altruizam, dobro je na trenutak se zaustaviti te promisliti o pravom značenju nadolazećih blag­dana. U tome će možda barem malo pripomoći prelijepa simbolika i tradicija adventskog vijenca te nas makar na trenutak vratiti u vrijeme kada za sreću nije trebalo mnogo. Stoga vjerujmo u čudesnu moć adventskog vijenca jer tako će nam čarolija njegovih blistavih svijeća toplinom zasigurno grijati srca cijelu godinu, a “svjetlo svijeta” osvijetliti pravi put te donijeti nadu u novi život. Napisao: Ante Carić Fotografije: Dražen Kokorić, Splash/Guliver