Otkako je u 17. stoljeću legendarni svećenik Dom Pérignon kušajući pjenušavo vino oduševljeno uskliknuo: „Pijem zvijezde!“, bio je to početak vrednovanja vina koje je, s prvotno neželjenim mjehurićima, počelo uveseljevati Kralja Sunca, arbitra svega mondenog u 17. stoljeću, i njegov dvor. No ružičasti šampanjac, glamurozniji rođak ovog pjenušavog vina, oduvijek je omiljen nektar vladara i njihovih kurtizana.
Château de Saran, sjedište Moët Chandona
Prema legendi,
rosé šampanjac napravljen je za jednu kraljicu da bi bojom odgovarao haljini jedne od djeveruša. No pravo nas podrijetlo šampanjca vraća
1000 godina unatrag. Od vremena kad je
Hugues Capet okrunjen za kralja
Francuske u katedrali u Reimsu 987. godine, vina iz Champagne smatrana su kraljevskim. Izvorno blijedoružičaste boje, na dvoru su postala velika moda. Kako vinogradari regije nisu mogli parirati izvrsnim crnim vinima Burgundije, odlučili su sav trud usmjeriti na proizvodnju što kvalitetnijih bijelih (koristeći i bijele i crne sorte grožđa kojima su uklanjali kožicu). Kako kaže predaja,
pjenušavi je nektar nastao u drevnoj opatiji
Saint-Pierre d’Hautvillers zahvaljujući benediktincu
Dom Pierreu Pérignonu. Mjehurići koji su se pojavili bili su nuspojava oslobađanja ugljičnog dioksida jer se vino buteljiralo prije završetka procesa fermentacije, a svećenici su ga prozvali vin du diable (vražje vino) jer su zbog toga boce često znale eksplodirati. Iako je Dom Pérignon prvotno želio ukloniti mjehuriće, oni su ostali, a pred kraj života kreirao je pjenušavo bijelo vino iznimne kvalitete koje je njegovo ime upisalo u povijest.
Dom Pérignon rosé
Njegovu je tehniku kasnije usavršila slavna grande
dame šampanjca, udovica Clicquot.
U
Francuskoj 19. stoljeća, za vrijeme Drugog carstva, glamur ružičastog šampanjca prepoznali su najviši društveni slojevi, a obožavale su ga najpoznatije
pariške kurtizane. Tako je grofica
Henkel von Donnersmarck, poznatija kao La Païva, prije nego je udajom elevirana u plemstvo, redovito na dar dobivala magnume ovog lepršavog vina dok je svoje klijente zabavljala u raskoši svoga doma, Hotela de la Païva na Champs - Élyséesu. Njezina suparnica Cora Pearl nije si mogla dopustiti da je ova nadmaši, stoga je na svojim
zabavama s ljubavnicima, poput vojvode od Rivolija, princa Massene i vojvode od Mornyja, polubrata cara
Napoleona III., zahtijevala da se
ružičasti šampanjac ispija iz njezine male cipele.
Grožđe za šampanjac
I
carica Eugénie je na raskošnim banketima koje je 1860-ih priređivala za sultana Abdülaziza, krijepila njegovo nepce pjenušavim nektarom koji je kao i ostali vladari tog vremena volio šampanjac, pogotovo onaj ružičasti.
Rosé šampanjac radi se od sorti Chardonnay, Pinot Noir, Pinot Meunier i Pinot Gris, a najviše se koriste
Chardonnay i Pinot Noir. Poznate su dvije metode kojima ovo „vino kraljeva“ dobiva karakterističnu
ružičastu nijansu, rosé d’assemblage (miješani ružičasti šampanjac) i
rosé de saignée (macerirani ružičasti šampanjac). Prva je metoda najraširenija. Tijekom prve fermentacije (prije fermentacije u boci) vino se miješa sa 5 do 20 % crnog vina, što proizvođačima omogućuje da boja svake godine bude ista. Prema drugoj metodi, koju je godinama koristio
Francis Boulard, na početku fermentacije mošt se nekoliko sati ostavlja u kontaktu s kožicama crnog grožđa. Što je mošt dulje u kontaktu s kožicama, to će šampanjac biti
intenzivnije ružičast. No ovo je vrlo riskantan proces koji ne trpi pogreške. Vina pravljena ovom metodom imaju bogati okus te se idealno sparuju s hranom.
Ružičasti ili rosé šampanjac karakterizira voćna aroma (jagode i maline), a koliko će biti suh ovisi o količini šećera koji se dodaje tijekom pripreme. Ovo se vino najčešće ispija prilikom proslava, ali zbog njegove kiselosti i eksplicitnih voćnih aroma idealno se sparuje s morskom hranom sa žara, pečenjima ili čak
začinjenim egzotičnim jelima.
Rosé šampanjac je iznimno rijedak, o čemu svjedoči podatak da od
350 milijuna boca šampanjca koje se godišnje proizvedu, svega 3% čini ružičasti, možda upravo zato što je iznimno zahtjevno učiniti ga ružičastim, a da kvaliteta vina pri tome ne pati. Poput bijelog, i rosé šampanjac proizvodi se s oznakom berbe (millésime) ili ne, ovisno o kvaliteti godine i proizvođaču.
Iako nekoć rezervirano samo za najviše slojeve društva, ovo je vino dobilo nešto demokratičniji karakter
početkom 20. stoljeća, no velom glamura i sofisticiranosti ponovno se ogrnuo zahvaljujući filmu
„Romansa za pamćenje“ iz 1959. godine, u kojem se
Cary Grant i Deborah Kerr upoznaju uz čašu ružičastog šampanjca kojim započinju svoju ljubavnu priču. Rado ga je ispijao i predsjednik Reagan, a na vjenčanom banketu princa
Williama i Kate Middleton ispijao se u enološkim krugovima sada već legendarni Dom Pérignon iz 2002. godine. Upravo je slavni film ovom vinu dao romantični predznak, što ga čini idealnim odabirom ne samo za proslave, nego i za romantične trenutke kada iskazujemo naklonost ili ljubav.
Od 70-ih godina prošlog stoljeća ružičasti šamapanjac ponovno se vinuo u enološke visine osvojivši srca ljubitelja Bakusova nektara. Tada je i kuća Bollinger proizvela svoj prvi rosé, stoljeće i pol nakon utemeljenja, a danas ovaj ružičasti eliksir sreće proizvode svi značajniji proizvođači šampanjca kao što su
Ruinart, Moët & Chandon, Veuve-Clicquot Ponsardin, Louis Roederer, Laurent-Perrier, Billecart-Salmon i Krug.
Svoju strast prema šampanjcu slikovito je opisala madame
Elizabeth “Lily” Bollinger: „Pijem ga kada sam sretna i kada sam tužna. Ponekad ga pijem kada sam sama. U društvu ga smatram obaveznim. Poigravam se njime ako nisam gladna i pijem ga kad jesam. Inače ga nikad ne pijem – osim kad sam žedna.“ Povodeći se riječima
velike dame šampanjca, u vremenu proslava koje nam predstoji ružičasto
„vino kraljeva“ bit će pravi odabir za zdravicu obitelji, prijateljstvu i pokretačkoj sili života -
ljubavi.
Napisao: Ante Carić
Fotografije: LVHM, Getty Images/Guliver
