Voditeljica Barbara Kolar poručuje: "Potrebno je tako malo za sreću..."

Sreća, što je sreća sada znam... – tako nekako počinje jedna lijepa stara pjesma Josipe Lisac, a trebao bi ovako završiti i ovaj tekst. Jer sreća je nekako, sama po sebi, većini nas ultimativni cilj. Iskreno, da umijem napisati recept za postizanje tog jednog osjećaja koji sažima tako mnogo njih, objavila bih priručnik za samopomoć koji bi se prodavao bolje od čokolade u danima s lošom biometeorološkom prognozom i živjela svoju savršenu verziju sreće na nekom prelijepom mjestu s pogledom na more. No kako napisati kuharicu kad ne možeš navesti ni ključne sastojke jer svakoga od nas vesele različite stvari? Ja, primjerice, obožavam svog psa. Iako priče o blagotvornom djelovanju životinja na hormonsku i ine ravnoteže tjeraju vodu na moj mlin, nekome je kućni ljubimac samo velika obaveza koja ostavlja hrpu dlaka po kući. Osim toga, ne vjerujem da je sreća trajan osjećaj. Recimo, mene bi u onoj mojoj imaginarnoj idili sigurno povremeno žderalo što postoje ljudi koji bi radije umrli nego da ih netko vidi na odjelu knjižare gdje se srećolovci tuku za sedamnaesto prošireno izdanje mog remek-djela. I umjesto da se radujem sljedbenicima, samo bih čeznula preobratiti nevjernike. U užurbanoj svakodnevici propuštamo vidjeti stvari koje nas vesele i radije se koncentriramo na neuspjehe i ono nedostižno. A potrebno je tako malo – nečiji osmijeh, kuglica sladoleda s ušećerenom narančinom koricom, suknja na iznenadnom sniženju za koju si štedjela, mirisna kupka na kraju napornog dana, topli pijesak pod nogama... Sreća je spoj savršenih trenutaka. Kad ih osvijestimo i naučimo prepoznati, ne moramo ih više čekati, možemo ih sami stvoriti i biti sretni kad god poželimo. Fotografije: Matea Smolčić