Mia Dimšić: 'Ljubav mi se događala kad sam o njoj najmanje razmišljala'

Premda prošle godine zbog pandemije gotovo da nije imala koncerata, jedna od najvećih mladih pjevačkih zvijezda u Hrvatskoj, 28-godišnja osječka kantautorica Mia Dimšić, ovu je godinu startala s velikim glazbenim uspjehom i priznanjem - njen album 'Sretan put' proglašen je najprodavanijim u Hrvatskoj u 2020. na dodjeli Top.HR nagrada. Koliko joj znači ta nagrada nakon što dugo vremena nije nastupala pred publikom uživo, što je spoznala i koliko se promijenila tijekom pauze od glazbe kad je imala višak vremena za sebe, je li zaista bila žrtva vršnjačkog nasilja dok je bila školarka, te ima li u njenom životu trenutno mjesta za dečka i ljubav, Mia je otkrila u razgovoru za Story.hr.

Bila je to jedna od najtežih godina za Hrvatsku od Domovinskog rata. Smatrate li  da je pozitivnost koja pršti iz vaših pjesama bila upravo najpotrebnija ljudima u 2020.? Mislite li da je to dio razloga što je vaš album bio najprodavaniji?

Glavna tema albuma 'Sretan put' su, kako naslov i sugerira, putovanja i zato mi je pomalo smiješno što je, potpuno neplanski, izašao baš u godini koja je putovanja kakva poznajemo potpuno ukinula. Tko bi tako nešto ikad mogao pretpostaviti u trenutku stvaranja pjesama? Stvarala sam ih sa svojim timom u periodu kad smo neprestano bili na cesti i zato obiluju tom euforijom, dinamikom i spoznajama koje ti donose samo putovanja. Možda je ta zarazna energija ljudima trebala dok su se pokušavali zabaviti unutar svoja četiri zida, nemam pojma. Znam samo da mi je drago ako im je baš taj album ikako uspio pomoći i oraspoložiti ih, dati im osjećaj da nisu sami, jer se zbog toga glazbom i bavim i to je najbolji osjećaj na svijetu.

Kad se osvrnete na 2020., kakva je sveukupno bila za vas? Što novog ste naučili, shvatili, promijenili na sebi?

Ovo pitanje stvarno nije jednostavno jer mi je 2020. većinu vremena užasno išla na živce, a onda opet, kad podvučem crtu, ne mogu zanijekati da je ipak puno toga donijela pa se ta frustracija miješa sa zahvalnošću. Kako god bilo, sigurno me naučila puno o sebi samoj. Po prvi put nakon dugo vremena bila sam prisiljena stati i suočiti se sama sa sobom. Vjerujem da se s tim mogu poistovjetiti mnogi jer smo svi previše jurcali, vječito bili nečim okupirani i prošli bi dani, a da ne bismo stigli ni sami sebe zapitati kako smo. Onda se u samo nekoliko tjedana sve promijenilo i odjednom smo bili prisiljeni ostaviti sve dotadašnje aktivnosti, biti kod kuće i to je, u mom slučaju, bilo dosta šokantno. Nisam se odmah znala snaći u tome, ali sad sam definitivno zahvalna na svim trenucima s najbližim
ljudima koje prije ne bih imala u tolikoj količini, svim satima provedenima u tjelovježbi, pisanju, šetnji za koje inače ne bih odvojila vrijeme ili na dugačkom ljetnom odmoru koji si prije ne bih mogla izorganizirati. Bilo je tu puno dobrih stvari i na njih se želim fokusirati.

Praktički niste imali koncerte lani, ali ste napisali svoju prvu knjigu. Što ste htjeli pokazati i poručiti knjigom? Kako ste se odlučili da je napišete? 

Mislim da je knjiga 'Cesta do sna' razlog broj 1 zašto sam zahvalna na prošloj godini jer je došla baš onda kad sam ju najviše trebala i natjerala me da se pokrenem i počnem pisati. Zanimljivo je da sam prijateljima često govorila da ću jednog dana napisati knjigu, nisam imala pojma kad, kako ni o čemu, ali znala sam da hoću, a onda mi se početkom ljeta obratio izdavač i pitao me želim li ju napisati, tako, iz čista mira. Na prvu mi se učinilo da je prerano i da nemam pojma što bih uopće pisala, ali nakon nekoliko mjeseci planiranja, početkom jeseni sam odlučila sjesti i posvetiti se samo tome kako bi knjiga prije Božića bila vani te stavila točku na i ovoj ludoj godini. Užasno mi je drago što me netko iz svijeta izdavaštva praktički nagovorio na taj potez jer tko zna kad bih sama imala dovoljno hrabrosti baciti se u tako nešto. Knjigom sam htjela poručiti da je svaki san moguće ostvariti ako smo hrabri, vrijedni i vjerujemo u proizvod koji želimo ponuditi svijetu, kao i da je najljepša stvar na svijetu prihvaćati sami sebe onakve kakvi jesmo.

Okušali ste se prvi put i u ulozi televizijske voditeljice u božićnoj emisiji CMC televizije. Jeste li imali tremu? Kako ocijenjujete svoj nastup? Biste li se voljeli ponovno naći u takvoj ulozi?

Da, godina je svakako bila puna novih izazova iako nije bilo koncerata. Svoj nastup bih, bez lažne skromnosti, ocijenila dobrim (3) jer mislim da sam odradila korektno, ali za onaj pravi voditeljski flow i spontanost trebam još puno iskustva, pripreme i opuštenosti. Koncept emisije je bio zamišljen tako da puno toga improviziram na licu mjesta i zapravo budem više domaćin svojim gostima nego klasični voditelj te da se zajedno prisjećamo nekih zajedničkih Božića uz prigodne glazbene brojeve i moj bend. Imala sam popriličnu tremu jer mi nije isto odgovarati na pitanja i postavljati ih te voditi razgovor pa sad još više cijenim sve genijalne voditelje koje sam imala prilike upoznati kroz svoj posao. Zasad me ta uloga ne privlači pretjerano, glazba i pisanje su mi važniji, ali nikad se ne zna,
otvorena sam za sve ukoliko me neki projekt u tom trenutku ponese.

Pauzu od nastupa tijekom prošle godine sigurno ste iskoristili da vježbate sviranje i pjevanje. Koliko vam je teško natjerati se na vježbu? Osjećate li da ste puno napredovali na digitalnom pianinu? Koje još instrumente svirate?

Jako mi je teško natjerati se na vježbanje, sviranje, čak i na pisanje koje obožavam. Kreativna disciplina je jedan svijet za sebe i tu smo sami sebi često najveći neprijatelji. Ponekad sam i prestroga sama prema sebi i ne želim prihvatiti da neki dani jednostavno nisu za produktivnost. Digitalni pianino sviruckam u svoja 4 zida i jako mi pomaže kod pisanja pjesama, ali daleko je to još od pravog sviranja. Teško da bih se zasad odvažila odsvirati nešto javno. Sviram i gitaru, ukulele i tamburu.

Pišete li nove pjesme? Kakve teme vas sad najviše inspiriraju?

Ove godine me, prvi put u životu, oduševljava izmišljati priče. Dosad sam pisala isključivo
autobiografski, a izmišljanje je možda logičan produkt globalne situacije jer mi se na svakodnevnoj bazi izdogađalo manje stvari nego što bi to bilo uobičajeno ranije. Inspiriraju me međuljudski odnosi, osjećaji, zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju u određenim situacijama i volim opisivati ne samo ljubavne nego i prijateljske, obiteljske i razne druge odnose. Život je nepresušno vrelo inspiracije i priče su svuda oko nas. Počela sam pisati nove pjesme, to me jako veseli, daje smisao ovom zimskom sivilu i jedva čekam da za njih dođe pravo vrijeme.

Priznali ste da ste bili žrtva  emocionalnog vršnjačkog nasilja u školi. Osjećate li i danas psihičke posljedice toga ili ste uspjeli to iscijeliti i prevazići?

Nisam bila žrtva emocionalnog vršnjačkog nasilja, već je moja izjava na tu temu jednom prilikom bila izokrenuta, izvučena iz konteksta te stavljena u naslov jednog članka, što je u modernom showbizu vrlo česta pojava za koju, čini se, nitko ne mora odgovarati iako stvara trajno iskrivljenu sliku. Prava je izjava glasila da sam, kao i gotovo svako dijete, u osnovnoj školi bila emotivna i osjetljiva i nisam uvijek osjećala da u svojoj okolini mogu biti ono što jesam jer djeca, opet gotova sva, znaju biti okrutna u tim godinama. Imam osjećaj da sam se u srednjoj školi počela temeljito mijenjati, što opet nije čudno jer se u srednjim školama ipak događa određena filtracija i završiš u razredu s djecom koja barem donekle dijele tvoje interese dok se osnovna škola bazira isključivo na tome gdje tko živi. Sve u
svemu, nije uvijek lako biti dijete, ali ne mislim da je moj primjer traumatičan ili vrijedan žaljenja, ima puno gorih, moje je djetinjstvo bilo bezbrižno i sretno.

Što je u ovom trenu vama najvažnije u životu? Što vas najviše motivira? 

Motivira me kreativnost, sve ono što maštam ostvariti kad za to uvjeti budu malo povoljniji te blizina obitelji i najboljih prijatelja. Ujedno, jako je važno zdravlje i briga za njega je u ovom periodu svima poseban izazov pa se trudim biti blaga prema sebi i što češće osluškivati tijelo i um.

Ima li trenutno mjesta u vašem životu za dečka? 

Mislim da uvijek za sve ima vremena ako ga želimo stvoriti, ali o toj temi jednostavno ne želim govoriti, bolje je kad je to nešto samo moje.

Smatrate li da ljubav ne treba tražiti, da se ona dogodi sama od sebe kad je vrijeme za to?

Općenito mislim da sve u životu dolazi onda kad pustimo. Ljubav mi se uvijek događala onda kad sam o njoj najmanje razmišljala, a opet bi nekako bilo u pravi tren. Život jednostavno zna bolje od nas, naše je da se opustimo i uživamo u onome što imamo.