Kad Ante Tomić dohvati pero, male su šanse da vam britkim humorom neće izmamititi osmijeh na lice. Stoga se nemojte začuditi ako vam se odlazak u kazalište Kerempuh na predstavu prema istoimenoj Tomićevoj knjizi ‘Čudo u Poskokovoj Dragi’ odulji za nekoliko mjeseci jer ćete vrlo teško doći do ulaznice. Oduševljenje koje je preplavilo brojnu publiku nije izostalo ni kad je o ansamblu riječ, a braća Boris i Mario Mirković posebno uživaju u Poskokovoj Dragi, mjestašcu ‘od Smiljeva pa uzbrdo’ jer ih bratski odnos nije zaobišao čak ni na kazališnim daskama. Zabavnu pozadinu zajedničkih nastupa te čari obiteljskih života samo za Story otkrila su dvojica beskrajno duhovitih Zagrepčana. Story: Kako ste se snašli u Dragi? Boris: Fenomenalno, iako su ti krajevi više bratovo područje. Mario: Budući da je moja supruga Sunčica iz tih krajeva, iz Imotskog kao i ostatak mog društva, prema inerciji sam se snašao. A i kao člana Kerempuha zahvati me svaka predstava. Ipak, pomoć je dobrodošla kako se ne bi pogubili u dijalektu, a spasili su nas lektor i kolege Ana Maras i Vedran Mlikota. Story: Je li neobično raditi s bratom? Boris: Iskreno, ne znam što bih vam odgovorio s obzirom na to da od najranijih glumačkih koraka nastupamo zajedno i sad već računamo 35 godina dug proces. Ponekad se dogodi da doslovno jednako mislimo i govorimo. Mario: Puno je jednostavnije igrati, pogotovo u ovoj predstavi jer glumimo braću blizance. Fora je u tome što improviziramo dijelove pa se dogodi da ja govorim Borisove dijelove, a on moje. Odlična je stvar kad znaš da se možeš osloniti na brata pa ako i zaboravim tekst, znam da je brat tu. Općenito je puno zabavnije kad zajedno nastupamo jer vrtimo jednu te istu predstavu nekoliko dana zaredom, a zajednički nastupi unesu potrebnu svježinu igranja. Story: Još kao djeca glumili ste rame uz rame s najvećim glumačkim imenima. Boris: Kao klinci od sedam-osam godina već smo imali priliku odraditi važne i odlične projekte pa se to pretvorilo u sastavni dio života. Baš kao što je i mojoj kćeri normalno da sam ja na televiziji. Petra je, čim se rodila, skužila taj princip - tata kod kuće i tata na malim ekranima. Velika je čast bila surađivati s ljudima koji su bili naši uzori poput Mire Furlan, Tomislava Durbešića, Josipe Lisac... Story: Kako funkcioniraju stvari kada dođe do sukoba ili svađe oko sporta, politike? Boris: Ma, nema ljutnje, pozornica je drugi svijet! Mario: Znao sam se posvađati s kolegama, no čim kreće predstava, mijenja se ploča. Boris: Posebno se sjećam ‘82., predstava ‘Koko u Parizu’. Posvađao sam se s najboljim prijateljem na mrtvo ime - tri mjeseca nismo razgovarali, ali predstavu smo odlično odradili. Pubertetski razlozi, čak nije bila ni svađa oko cure. Story: Želite li da djeca idu vašim stopama? Boris: Nekako kao da već jesu. Marijeva Marina je već s četiri godine imala dva-tri nastupa, a moja Petra pleše i nastupa naveliko. Mario: Želio bih vidjeti djecu u bilo čemu što ih usrećuje - sportu, glazbi ili kazalištu! Najvažnije je imati roditelje koji vas podržavaju, a mi imamo sreću što su nam roditelji uvijek čuvali leđa. Tako ćemo i mi svojim klincima. Story: Jesu li motori još uvijek zajednička ljubav? Mario: Meni i nisu više! Boris: Jesu! Mario: Nisu! Boris: U vrijeme kad smo otkrili ljubav prema motorima, bilo je potpuno drukčije. Brat je kupio prvi motor pa otišao na more i tada je došlo moje vrijeme. Posudio sam ga, ali i vratio kad je brat došao, pa sam tada bio primoran kupiti svoj. Potom smo kupili jači, bolji, zajednički... Mario: To je bio užitak dok smo bili mlađi. Story: A osim motora? Boris: Dok smo bili klinci, puno smo toga zajednički radili. Glumili smo u ZeKaeM-u, igrali nogomet i svirali. Glazba nas određuje otkako je Mario počeo bubnjati. Potom je počeo svirati klarinet i gitaru. Uslijedila su dva-tri zajednička benda, pa tonski studio. Mario: Glazba se iz hobija pretvorila u dodatni posao, ali prvenstveno u ljubav pa mogu reći da sam najbolji glazbenik među glumcima te najbolji glumac među pjevačima. Story: Dakle, Borisov nastup u showu ‘Zvijezde pjevaju’ nije bio iznenađujući? Mario: Iznenadio je prvo sebe, a onda nas. Navijali smo žustro, čak i zvali! No nije bit bila pobjeda, nego odlična zabava. Story: Kako ste proslavili Božić? Boris: Zabava, zabava i zabava s obitelji. Story: Imate li svoje blagdanske rituale? Mario: Jedini ritual jest da klinci nikada ne izdrže s otvaranjem darova do ujutro pa ih uvijek otvaramo u ponoć. Boris: A zna se i dogoditi da si međusobno kupimo isti dar. Prava braća!
Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Dražen Kokorić
