Kako se prelazak iz 2022. u 2023. pokazao iznimno turobnim zbog šokantnih i prijevremenih odlazaka dragih ljudi, među kojima se našao i legendarni Massimo Savić, za kojeg smo u redakciji znali da se bori s opakom bolešću, no nismo ni slutili da će tako brzo napustiti ovaj svijet, svakodnevica se doista činila bezizlaznom.
No dolazak nove godine, tradicionalno ispisivanje novogodišnjih želja te očekivana doza patetike koju vežem uz prve tjedne siječnja zbog simbolike novog početka, nagnali su me da se napokon naučim veseliti malim stvarima, sitnicama koje u konačnici život znače.
Upravo zato, kako priliči svakom početku, odlučio sam slaviti sve one trenutke koje život čine ljepšim i lakšim, pa makar one bile i obične, gotovo pa dosadne birokratske naravi. Naime, dolaskom eura u moj novčanik te otvaranjem granica prema sjevernim i zapadnim susjedima, iskoristio sam jedno mirno zagrebačko poslijepodne i otišao u slovenski gradić tik uz granicu, Brežice, kako bih obavio prvi ‘šengenski’ šoping, kako se to sad naziva.
Premda su se takve kupnje mogle obavljati i prije, doduše uz stajanje na granici i pregled osobne iskaznice, sada se zbog slobodnog prolaza sve čini nekako lakše. Kako sam tijekom odrastanja slušao od roditelja, odlazak u šoping ‘preko grane’ nije nikakva novost za brojne generacije Hrvata, no sada je ipak sve drukčije jer sami odlučujemo hoćemo li i gdje kupovati a da nas pritom nitko nema pravo pitati kamo putujemo i zašto ili, još gore, otvarati nam prtljažnik u potrazi za robom koja podliježe carini uz mrke poglede graničnih policajaca.
A zašto vam to sve pišem? Zato što i vi, baš poput mene, nastojite pronaći smisao u ovim ludima vremenima kada se zbog inflacije cijene u trgovinama mijenjaju doslovno svaki tjedan, što nam otežava planiranje budžeta.
Slovenski dućani imaju nešto niže cijene od onih u zagrebačkim trgovinama prehranom, vožnja bez stajanja na ‘meji’, kao i osjećaj nove slobode, u kojoj mogu automobilom od Zagreba do Lisabona ili Helsinkija bez pokazivanja dokumenata, ono su što me nikad neće prestati oduševljavati. Možda sam naivan, ali takve me stvari vesele, posebice kada se sjetimo gdje smo kao društvo i država bili prije samo petnaestak ili, još dalje, trideset godina.
Svoja iskustva pristupačnijeg šopingiranja kod ‘susjeda’ ushićeno sam i bez filtera podijelio i na Twitteru, gdje su se stotine nadovezale na moje iskustvo te otkrile svoje šoping trikove u vrijeme inflacije kada nas, primjerice, sve može iritirati - od cijena mlijeka i maslaca do sredstva za čišćenja i higijenu. Naime, uspoređujući cijene, došao sam do zaključka da sam uštedio 30 posto na dvotjednom špeceraju u odnosu na ono što bih potrošio u našoj metropoli. To nije ni malo ni puno, ali ipak znači. Ponajprije psihološki. A to pokazuje i kakva je naša, hrvatska stvarnost, sirova i iskrena, daleko od one iskrivljene koju često gledamo na fotografijama na društvenim mrežama.
Gotovo 20 tisuća ljudi vidjelo je moj post u jednome danu, što govori samo jedno - novac i njegova vrijednost ipak su jedan od većih pokretača promjena i našeg ponašanja te definitivno ono što nas najviše žulja, posebice u vrijeme sveprisutne inflacije.
Upravo zbog toga, svima vam želim što više eura u novčaniku ili na karticama tekućih računa te pametnih, odmjerenih odluka kako biste mogli lakše i opuštenije živjeti sada kada imamo i taj privilegij da prema zapadu i sjeveru vozimo bez zaustavljanja.
