Većini nam je miris i okus svježeg peciva ili tosta, uz kavu, čaj i svježe sokove, asocijacija na jutro i injekciju snage za dan koji počinje. No iako doručak već dugo nosi titulu najvažnijeg dnevnog obroka, u svojem današnjem obliku kroz povijest gotovo da nije ni postojao, o čemu svjedoče brojni stari zapisi i kuharice. Stara engleska riječ za večeru „dinner“ ili „disner“ na starom francuskom, dolazi od latinske riječi „disjejeunare“, što znači „prekinuti post“. Do 13. stoljeća opisivala je prvi obrok u danu koji se konzumirao tek predvečer, a negdje od 15. stoljeća „prekidanje posta“ u jutarnjim satima kao zaseban obrok (na staroengleskom „morgenmete“) počinje se nazivati „breakfast“. Ako je vjerovati arheolozima, ljudi su u mlađem kamenom dobu koristili mlinove kojima su snagom svojih ruku mljeli žitarice, a potom ih kuhali u kašu.
U starom se Egiptu prije napornih radova u poljima jelo jako rano, za hlada, a obrok se sastojao od kruha, luka i piva, a prema nekim izvorima još od sira, jaja, maslaca, sirutke te kuhanog graha. Grčki pjesnik Homer u svojoj “Ilijadi i Odiseji” spominje „ariston“, obrok koji se konzumirao odmah po izlasku sunca, prije dnevnih obaveza. S vremenom, pomaknuvši se oko podneva, „ariston“ je ustupio mjesto novom jutarnjem obroku. U posthomerovskoj Grčkoj, nakon ustajanja jela se „akratisma“, koju su činili ječmeni kruh namočen u vino, te ponekad smokve i masline. Bilo je tu i pogačica ili palačinki od brašna pira – „staititēs“, a i od pšeničnog brašna, maslinovog ulja, meda i kiselog mlijeka – „tagēnitēs“.
Rimljani su za doručak ili „jentaculum“ jeli kruh, sir, masline, salate, orašaste plodove, grožđice, pa čak i hladno meso koje bi preostalo od prethodnog dana. Sve se zalijevalo tzv. mulsumom, mješavinom vina, meda i aromatičnih začina. Pjesnik Martial u 1. stoljeću otkriva nam da se „jentaculum“ jeo između tri i četiri sata ujutro, što se znanstveniku Claudiusu Salmasiusu krajem 16. stoljeća jamačno činilo prerano, pa u svojim zapisima stari rimski doručak pomiče između devet i deset sati ujutro. U srednjem se vijeku doručak nije smatrao ni potrebnim ni važnim obrokom. Kako je to bilo vrijeme raskošnih vladarskih gozbi i dugotrajnih blagovanja, u dan su mogla stati samo dva obroka, oko podneva i navečer. Činjenica da se u srednjem vijeku doručak nije isprofilirao kao obavezni dnevni obrok bio je i rezultat pritiska crkve. Tako utjecajni dominikanac iz 13. stoljeća, kasnije svetac Toma Akvinski, u svom djelu „Summa Theologica“ piše da je doručak zaslužan za grijeh „praepropere“, tzv. grijeh ranog jedenja koji se povezivalo sa smrtnim grijehom neumjerenosti u jelu i piću.
Ipak, doručak se ponegdje davao djeci, starijima, bolesnima i radnicima. Ostali ga nisu niti spominjali niti konzumirali jer se smatrao obrokom siromašnih, koji se mora jesti kako bi se izdržali radni napori, ili je značio slabost, nemogućnost da se izdrži do velikog obroka koji se jeo oko podneva. Jedina su iznimka bili putnici plave krvi kojima je bilo dopušteno jesti uvijek kad bi prigladnili. U to doba tipični doručak sastojao se od komada raženog kruha i malo sira. Meso se nije jelo, ali bi se zato litra niskoalkoholnog piva pobrinula za proteine. Meso na scenu stupa negdje oko 15. stoljeća, kada i aristokracija počinje doručkovati, a do ranog 16. već se uvriježio kao obavezni obrok.
Povijesni su putevi na plavokrvne stolove u istom stoljeću donijeli i kavu. Vjerovalo se da kava i čaj pomažu tijelu da se pročisti, pa su se konzumirali u jutarnjim satima. S vremenom je doručak evoluirao u pravi gastronomski ritual i užitak. Tako francuski ili kontinentalni doručak čine francuska peciva kao što su trokuti s jabukama, brioche, pain au chocolat i croissanti, koji su postali neizostavni dio doručka do 1875. godine. Engleski se doručak, s druge strane, sastoji od kajgane, kobasica, krvavica, slanine, gljiva, pečenog graha, zapečenog grubo ribanog krumpira i rajčica. Tzv. full breakfast esencijalni je dio britanske kuhinje te nacionalni obrok, uz koji se služi kava ili čaj. Nekoć je cvjetao u kućama engleskih zemljoposjednika te se „full“ (eng. pun) nazivao s dobrim razlogom.
U Sjedinjenim Američkim Državama je nakon Građanskog rata za doručak bilo uobičajeno jesti sendviče sa šunkom i jajima. Nešto ranije u Americi su se doručkovale i tople zaslađene kukuruzne pahuljice, a tzv. Clean Living Movement učvršćuje poziciju hladnih pahuljica. Taj se pokret, naime, fokusira na promjene životnih navika, posebno doručka: smatralo se pretjeranim ujutro jesti slaninu, jaja, palačinke i piti kavu. Prve zobene pahuljice proizveo je Dr. John Harvey Kellogg 1878. godine, nazvavši ih „granola“. Kako je to bilo vrijeme kada su i žene postajale dio radničke klase te nisu imale vremena za pripremu doručka, ovo brzo rješenje za doručak postalo je iznimno popularno.
Danas se za doručak diljem svijeta služi široka lepeza jela, pa tako može varirati od jednostavnog obroka do prave gozbe. Od napitaka koji se konzumiraju uz doručak, sok od naranče je oko 1900. godine bio novi koncept. Pokušaji komercijalne proizvodnje soka od naranče iz zamrznutog koncentrata započeli su petnaest godina kasnije, a do tridesetih prošlog stoljeća već ga je proizvodilo nekoliko tvrtki. I industrijski proizveden sok od rajčica počeo se reklamirati sredinom dvadesetih, postavši u nadolazećim godinama popularnim pićem konzumiranim uz doručak. Kokteli kao što su Bloody Mary, Mimosa, ali i šampanjac, nisu stran prizor uz ovaj jutarnji obrok.
