Story u svibnju slavi svoj 21. rođendan.
Brend koji je obilježio domaću scenu, tijekom svih ovih godina je donio brojne priče - od lijepih preko tužnih do skandaloznih, a svojim je vjernim čitateljima donosio i razne ekskluzive. U slavljeničkom mjesecu prisjetit ćemo se nekih od naših ekskluziva, kako onih najsvježiji tako i onih na koje ste možda i zaboravili.
O teškoj i delikatnoj temi za Story je lani progovorila spisateljica i pjevačica Nives Celzijus, prije svega hrabra i ponosna mama koja se prošle godine kao lavica borila za pravdu, mir i spokoj u svom obiteljskom gnijezdu.
'Što biste učinili da zaštitite vlastito dijete? A što biste poduzeli da zaštitite tuđe? Savjetovali su mi da šutim. Šuti i proći će. Uvijek tako kažu. Ništa neobično u svijetu u kojem očekuju da žene šute. Ako ne šute, nisu po mjerilima svijeta', započela je Nives svoju ispovijest.
'Prije manje od godinu dana kibernetički zlostavljači pustili su videouradak neke djevojke za koju su tvrdili da sam ja. Potpuno je bilo nevažno što ne postoji nikakva sličnost osim što smo ženskog spola. I premda zbog nedostatka sličnosti kod većine video nije izazvao nikakvu reakciju, uvijek se nađu i oni zlonamjerni koji radije vjeruju 'istini' koja je njima poželjnija. Uostalom, zahvaljujući toj ciljanoj skupini, kibernetičko zlostavljanje i egzistira. I dok sam se grozila koliko smo mi žene izložene i nezaštićene, za razliku od muškaraca čiji se integritet puno rjeđe napada istim metodama, dogodilo se ono nezamislivo. Naivno vjerujemo da i zlostavljači imaju nekih skrupula. Nemaju. Samo koji mjesec nakon, isto zlo zadesilo je moju četrnaestogodišnju kćer', otkrila je.
'Djeca javnosti poznatih osoba očito ne zaslužuju biti samo djeca. Djeca roditelja koji im možda nisu simpatični također ne zaslužuju biti djeca. Neki su rado i podijelili mišljenje opaskom “sama si kriva”, vjerojatno misleći da ako se kojim slučajem nekome ne sviđa majčin stil odijevanja ili očev izbor nogometnih klubova, onda je potpuno opravdan pokušaj uništavanja života djece. Tužno je da postoje ljudi koji mogu pronaći opravdanje za zlostavljanje djece. Dino i ja zločin smo prijavili policiji, kao i identitet dvadesetdvogodišnje djevojke na snimci, nesvjesni kakve nas sve peripetije očekuju. Budući da video nije autentičan, na njemu nije naša kći, što znači da ne posjedujemo konkretan dokaz koji upućuje na to da je počinjeno neko kazneno djelo', nastavila je.
'Sljedećih dana pokušavali smo doći do dokaznog materijala koji sugestivno stvara dojam da je na snimci četrnaestogodišnje dijete. Srećom, ljudska arogancija, pakost i zluradost ljudi u ovom slučaju bili su i od koristi pa sve kontakte onih koji su se javljali s ciljem da provociraju potvrđujući posjedovanje neprimjerenog sadržaja i povezujući ga s maloljetnim djetetom proslijedili smo policiji, napokon pribavivši dokaz koji potvrđuje kazneno djelo zloupotrebe identiteta maloljetne osobe', opisala je.
'Vjerojatno nikad nećemo doznati tko je bio idejni pokretač tog zlodjela, ali nadam se da će prijavljene osobe kao sudionici u ovom cyber zločinu poslužiti kao primjer i da će pravda barem djelomice biti zadovoljena. Znam, ovim priznanjem učinila sam djecu još izloženijom, reći će mnogi. No šutnjom ne samo da stvaramo privid kako je jedino žrtva ta koja bi trebala biti posramljena, nego i prešutno potičemo počinitelje dajući im suglasnost da nastave sa zlodjelima i zajedničkim snagama činimo ih prihvatljivim. Danas moje dijete, sutra vaše. Zločin ne smije biti prihvatljiv. To što je počinjen klikom na tipkovnici ne umanjuje težinu kaznenog djela. Možda nije bio vaš izbor primiti zlostavljački sadržaj, ali vaš je izbor što ćete učiniti s takvim sadržajem. Vaš je izbor hoćete li postati sudionici u zločinu ili ćete biti čovjek. Također, to što možda niste prvi u tom cyber zločinačkom lancu, ne čini vas manje odgovornim. Uostalom, čiji je moral više zakazao? Osobe koja je znala da nije u pitanju maloljetnička pornografija, ali ju je distribuirala ili onih koji su vjerovali da je riječ o djetetu i nastavili s distribucijom?', naglasila je Nives.
'Dijete mi je proživljavalo agoniju, živjela je u suzama i strahu. Jedne večeri pitala me: 'Mama, zašto mi ne pomogneš. Imaš gotovo milijun pratitelja na društvenim mrežama, samo trebaš reći pravo ime djevojke. Njezin je video i tako na internetu, moći će ga se pogledati u cijelosti, vidjeti njezino lice, vidjeti da to nisam ja.' Bila je u pravu. Samo dvije riječi i čak ni oni najpakosniji umovi ne bi mogli ignorirati istinu. Ali opet, bez obzira na to što je video postojao na platformama za odrasle, gdje se vjerojatno i rodila ideja za skraćivanjem i zloupotrebom imena moje kćeri, kako je vrijeme prolazilo, tako su u meni rasli sumnja i strah da te snimke nisu tamo uz privolu djevojke. Činilo mi se da je u pitanju osvetnička pornografija i iskreno se nadam, ako je to slučaj, da se nakon moje prijave policiji odvažila i sama prijaviti aktere sa snimke te da će mogući počinitelji snositi posljedice', zaključila je.
