Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, samo nekoliko dana nakon Vladine sjednice na kojoj su uočeni prvi veći zaokreti prema pravednijem i sigurnijem društvu za žene i djecu, žrtve nasilnika, dogodilo se ubojstvo. Riječ je o studentici Mihaeli Berak, čiji je život naprasno završio ispred pištolja njezina partnera, tamošnjeg policajca koji je kod kuće imao službeno oružje. Premda se priča u početku činila kao još jedna tragedija u nizu, na kraju će vjerojatno ispasti ono najgore - ubojstvo koje je počinio čovjek kojeg je i sama Mihaela u porukama poslanim prijateljicama nazivala 'opsesivnim' i osobom koju nikomu ne bi preporučila, vjerojatno u svakom smislu.
Mihaela je u međuvremenu sahranjena, njezina je obitelj shrvana, a naše se društvo ponovno našlo u čudu kako je moguće da tako mladi ljudi, rođeni početkom ovog milenija, u Hrvatskoj koja bi im trebala jamčiti kakav-takav normalan život, skončaju od ruke onoga koji bi trebao živjeti premisu 'povjerenje i sigurnost'. Već je godinama jasno da žrtve nasilja nemaju povjerenja u sustav jer njegovi sudionici često ne pokazuju nimalo senzibiliteta prema njihovoj patnji i boli. I to je teško opovrgavati raznim PR spinovima koje često čujemo od onih koji taj isti sustav trebaju nadzirati. Riječ je o vrlo jasnom sadržaju - koji uvijek u životu opovrgne formu ako je ona lažna.
U međuvremenu je na pametnim telefonima brojnih Zagrepčana počeo kružiti video u kojem se jedna poduzetnica pojavljuje u situaciji koju doista nitko ne bi trebao zabilježiti, a kamoli doživjeti ono što je ona doživjela. Bez ulaženja u analizu viđenog sadržaja, jer sam odbio pogledati video koji samo po pričanju onih koji su ga vidjeli smatram gnjusnim i kaznenim djelom, čini mi se da je riječ o još jednom ataku na dostojanstvo žene koja je vidno drogirana, vjerojatno mimo svoje volje.
Onaj tko je snimio taj video, umjesto da je zaštiti i makne s ulice, gdje ju je našao, radije je snimio materijal koji se proširio telefonima lažnih moralista koji su jedva dočekali vidjeti još jednu žrtvu u nemiloj situaciji. Puno to govori o našem društvu koje će radije upaliti kameru na telefonu i dokumentirati zločin nego ga spriječiti ili barem odbiti snimanje te nesreće kako bi se poslije imalo što komentirati po kavama. Je li snimao muškarac, ne znam, ali ne bih se začudio da jest. Ova priča tek treba dobiti epilog pa jedva čekam vidjeti kako će se institucije pozabaviti ovim teškim zadiranjem u dostojanstvo i čast žene na snimci.
Prije nekoliko je dana domaću i regionalnu javnost potresla i priča Klare Buntić, žene koja je žrtva obiteljskog nasilja u svom domu u Ljubuškom. Nasilnik je njezin suprug Denis Buntić, bivši rukometni reprezentativac Hrvatske, kojega je prijavila za nasilje, a poslije je policija u njihovu domu pronašla mnogo vatrenog oružja, navodno puške i zolju koje je držao bez dozvole.
Nakon ispitivanja sud u Ljubuškom pustio ga je na slobodu uz mjere zabrana prilaza ženi. To je inače sud na kojem desetljećima radi, pazite sad, njegova majka. Što nije sporno, ali bi ona zbog sukoba interesa trebala biti izuzeta iz bilo koje relacije kada je u pitanju njezin sin, a pitanje je li doista tako. Tužitelj mu je kum, a tužiteljeva majka odvjetnica, objavili su lokalni mediji čime se pokazuje sva nesreća Klare Buntić koja i sama kaže da neće istjerati pravdu zbog korumpiranog sustava.
Buntićeva odvjetnica je izjavila da nije bilo razloga za njegovo zadržavanje u pritvoru. Doista živimo u apsurdnim vremenima kada nasilnici mogu slobodno uživati u svim svojim pravima, dok žrtve zbog straha za goli život bježe u sjenu ne bi li se spasile od ruke onoga koji bi po svemu sudeći trebao biti u pritvoru. Još jedan društveni poraz u nizu.
