Ako postoji posao koji je potrebno odraditi i osoba A i osoba B ga odrade jednako kvalitetno, logično je i jedino pravedno zaključiti da bi osobe A i B trebale biti za njega jednako plaćene.
Dodavanje činjenice da je osoba A žena, a osoba B muškarac ne bi trebala ni na koji način promijeniti zaključak, no u stvarnosti, žene su i dalje one koje su redovito manje plaćene, unatoč tome što rade iste poslove, unatoč tome što su nerijetko obrazovanije od muškaraca i unatoč tome što je Ugovor koji načelo jednake plaće za jednak rad kao jedan od temeljnih akata Europske Unije donesen još davne 1957. godine.
Primjeri zemalja poput Islanda, Norveške, Finske, Švedske, Novog Zelanda i Španjolske pokazuju da je spolna jednakost po pitanju zarade moguća, no nažalost, ostatak svijeta još uvijek nije niti blizu. Dapače, iako su neke zemlje po ovom pitanju napredovale, postoje i one koje su u posljednjim desetljećima nazadovale.
Najnovije Svjetsko izvješće o nejednakosti pokazalo je kako je ovo još uvijek gorući globalni problem budući da žene danas u svjetskom dohotku sudjeluju s nešto manje od 35%, što je tek 5% više nego što je to bio slučaj prije 30 godina.
Osim što zarađuju manje, veliki problem je i to što su značajno manje zastupljene na hijerarhijski (naj)višim pozicijama pa su tako na onim rukovodećim žene u svega 8% kompanija. K tome nerijetko rade značajno više sati od svojih muških kolega (čak 50 sati mjesečno), no problem je što ti dodatni sati nisu plaćeni.
Ovaj problem posebice dolazi do izražaja kada se žene odluče na roditeljstvo, s obzirom na to da se diljem svijeta na obaveze oko odgoja djece i vođenja domaćinstva još uvijek gleda kao na žensku dužnost. Tijekom posljednje dvije pandemijske godine situacija se samo dodatno pogoršala.
Ipak, nije sve tako crno, barem u nekim podnebljima. Švicarska je na primjer izglasala zakon kako očevi moraju uzeti roditeljski dopust upravo s ciljem omogućavanja ravnopravnosti spolova jer se pokazalo kako su zemlje s manjim razlikama u plaćama među spolovima upravo one koje imaju kombinaciju politika koje brinu, između ostalog, i o pristupačnosti skrbi za djecu i roditeljskom dopustu koji se ne može prenijeti natrag na žene.
Činjenica da je roditeljski dopust prvenstveno namijenjen ženama i da su dodatni troškovi skrbi o djeci samo dodatna poteškoća ženama koje rade sve duže samo dodatno pogoršava situaciju, no švicarski se model u više navrata pokazao kao uspješan pa se iskreno nadamo da će se i ostatak svijeta povesti za njihovim primjerom.
