STARIJA KĆI MIRJANE MIKULEC ŠKOLUJE SE U PARIZU: 'Važno je znati pustiti dijete da krene svojim putem'

Mirjana Mikulec, dizajnerica interijera, ne prestaje inspirirati kreativnim savjetima, a uz priču o trendovima s nama je podijelila i važne trenutke iz obiteljskog života.

Što biste uvrstili u svoj interijer? Koji vam je najdraži komad u kojem uživate? Primje­rice, imate li omiljenu sofu ili kutak doma?

Obožavam kultne klasike namještaja iz sredine prošlog stoljeća, naročito naslonjače. Da ste me prije nekoliko godina pitali, onda bi moj broj jedan bila Pantonova stolica u obliku slova S ili bilo koji model Eames, a danas mi je favorit visilica Bubble Georgea Nelsona i Kartellova lampa Bourgie. To su pravi evergreeni, i nakon toliko godina izgledaju jednako impresivno i aktualno.
Trenutačno su mi najdraži komadi visilica Toma Dixona u blagovaonici i spavaćoj sobi te žuti naslonjač Gubi u dnevnom boravku, odmah pokraj police s knjigama. Drugi omiljeni kutak zapravo je omiljen svima. To je centar našega doma - veliki blagovaonski stol u sklopu kuhinje jer se tamo cijela obitelj zadrži i nakon ručka ili večere u razgovoru ili igranju društvenih igara.

Ponovno vas imamo priliku gledati na ekranima. Odakle vam inspiracija za sve epizode? Otkud crpite životnu energiju?

Kod nas u uredu uvijek je bilo dinamično, a naročito otkako je prije dvije godine počela nova emisija ‘Tražimo dom’ koja ima ritam prikazivanja dvije sezone godišnje, kao i ‘InDizajn’. Usto počinju s nekoliko tjedana razmaka - ‘InDizajn’ je krenuo u ožujku, a ‘Tražimo dom’ početkom travnja. Sada već uvelike planiramo aktivnosti u našoj školi za dizajn interijera koja od svibnja upisuje novu generaciju stilista i dizajnera interijera. Počeli smo prije nepune dvije godine i, iako sam nepopravljiv optimist, ni u snu nisam mogla sanjati ovakav interes. Za sve je to potrebno iznimno puno energije i strpljenja. No smatram da karakterno morate biti takva osoba koju stalno tjera neki impuls da stvara nešto novo i koja se zna podignuti kada padne. Unatoč tome, ne bih sve to ne mogla bez suradnika na koje sam baš ponosna. Svi iznosimo planove i ideje te onda o njima razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja i dalje ih razrađujemo. Kada se iscrpim ili sam u potrazi za novim rješenjima, volim se maknuti iz Zagreba i nekamo otputovati. Taj mi je odmak i prilika da o svemu što me zaintrigiralo malo bolje razmislim - bilo da je riječ o arhitekturi, nekom prostoru, novom trendu, proizvodu, poslovnoj ideji...

Puno putujete, nadahnjuju vas interijeri diljem Europe i svijeta, završili ste brojne međunarodne škole. Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili?

Putovanja su mi velik izvor inspiracije, a kako vrijeme odmiče, postala su i način života. Na njima se opuštam, praznim, obnavljam i nadahnjujem. Mnogo sam naučila upoznavajući različite ljude, kulture i krajeve. Zvuči kao klišej, ali sve su me škole naučile da je najvažnije biti svoj i vjerovati u sebe, čak i kada drugi sumnjaju ili vam nisu podrška. Sve više shvaćam, a to je plod neke opće životne škole, koliko je važno voljeti sebe jer jedino tako možete voljeti druge i davati im se. Naravno, treba o svemu promisliti, ali ako ne budete uporni, ne riskirate i učinite sve što je u vašoj moći da se ideje i planovi ostvare, kako ćete znati možete li to? Osim vjere u sebe, potrebno je imati vjeru u osobe s kojima živite i surađujete. Slu­šanje i prilagodljivost također su neizmjerno važni da biste mogli stvarati odnose i graditi posao. Povjerenje i poštovanje prema ljudima, bez obzira na neka razočaravajuća iskustva, uvijek se isplate. Ako ništa drugo, zbog osobnog integriteta i toga da vam je srce na mjestu. Svima nam se događaju razočaranja koja su nam ponekad potrebna da bi nas izgradila i učvrstila. Nemoguće je učiti samo iz pozitivnih situacija i okolnosti.

Modno ste osviješteni, obožavate sve lijepo, naročito cipele. Koliko pari cipela imate? Imate li walk-in closet u svome domu?

Moda je moja velika ljubav, odmah nakon dizajna. Da se ne bavim interijerima, vjerojatno bih se posvetila modnom dizajnu. Još kao djevojčica obožavala sam se presvlačiti, šminkati, isprobavati razne kombinacije koje sam pronalazila po ormarima u kući. Sada sve svoje stvari imam na jednom mjestu u walk-in ormaru. Ipak, čini mi se da sam najslabija na cipele, naročito štikle koje pomno čuvam. Nosim ih svakodnevno jer se dobro osjećam u njima. Ni sama ne znam koliko ih imam, u svakom slučaju puno, a ako pitate moga supruga - imam ih previše.

Dijelite li odjeću sa starijom kćeri?

To se sve češće događa, gotovo sve dijelimo, a i mlađa Mia raste pa već uzima moju odjeću. Stil starije kćeri, što mi je nekako i razumljivo, s godinama ide prema klasici i casualu, ali još joj nedostaje svečanijih komada poput haljina, suknji ili štikla pa je mamin ormar tu kao dobar izvor traženih komada. A i ja volim ponekad odjenuti nešto njezino, uglavnom su to sportski komadi, traperice ili tenisice. Lijep je osjećaj povremeno odjenuti nešto od svoga djeteta, odmah mi bude toplo oko srca, kao da sam je zagrlila ili poljubila. To sam počela primjećivati kada se Matea odselila od nas i otišla u Pariz na studij.

Kći vam je trenutačno na školovanju izvan Hrvatske. Nedostaje li vam? Koje ste joj savjete dali?

To je Matein prvi odlazak od kuće i moram priznati da sam se u početku morala suočiti s tugom i strahom. Iako smo je suprug i ja od početka podržavali u njezinim planovima, svjesni da je to osamostaljenje dobro za nju jer donosi zrelost i odgovornost, nije bilo lako. No odlučili smo joj dati povjerenje i biti vjetar u leđa. Važno je znati pustiti dijete da krene svojim putem jer samo se tako može ostvariti. Tako će uvidjeti i sve dobre i loše strane svojih odluka i odabira. Sretna sam jer vidim da je i Matea sretna i zadovoljna te da je njezina odluka bila ispravna. U početku sam joj davala hrpu savjeta, od onih praktičnih kojima valjda svaka mama zatrpa svoju djecu do općeživotnih da bude ustrajna i svoja. Sada sam se malo utišala i nastojim je više slušati. No uvijek joj u razgovorima nastojim biti oslonac, osoba koja je tu za nju i koja je bezuvjetno voli.

Kada biste morali osmisliti jedinstven interijer u kojem morate provesti ostatak života, kako bi on izgledao?

Moram priznati da mi to ne bi bio nimalo lak zadatak jer ne znam kako bih izdržala a da ništa ne mijenjam u prostoru do kraja života, a usto nisam ljubiteljica samo jednog stila. Nadam se da bih to shvatila kao izazov. Volim puno različitih stvari, a prije svega miješanje stilova. Koliko sam sklona modernom i jednostavnom stilu koji naginje minimalizmu, toliko volim klasiku i eleganciju. Sviđa mi se i kombinacija starog i novoga pa da bi to vjerojatno bila neka eklektika. Također, volim kada interijeri imaju svoju priču i originalne detalje. Sviđa mi se poigravanje uzorcima, teksturama, bojama ili neki dizajnerski komad namještaja u prostoru ili, primjerice, namještaj izrađen po mjeri. Nikako ne bih išla na sigurne, provjerene recepte, nego bih se poigravala i to više nego u svojim projektima. Istodobno, voljela bih da taj prostor bude pročišćen, funkcionalan i ugodan te da se u njemu osjećam dobro.